Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije Edin Salaharević je sa 19 godina, nakon mučenja, prebijanja i svakovrsnog zlostavljanja, ubijen u četničkom logoru Sušica 1992. godine. Danas, 34 godine kasnije umjesto spomen sobe za najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije planira se srušiti njegova kuća i izgraditi parking u ime i istih onih koji su ga ubili.
Pamtimo li?
Priča o Edinu Salahareviću
Neki ljudi u život uđu u ovaj naš svijet na velika vrata, a iz njega odu kao legende. Edin Salaharević ušao je u jugoslovensku košarku na velika vrata još kao dječak kojem su stručnjaci predviđali evropske i NBA parkete. Krilni centar kakav se rađa jednom u generaciji, juniorski prvak Jugoslavije sa tuzlanskom Sloboda Ditom, reprezentativac države koja je tada proizvodila košarkaške genijalce i supetalente brže nego što je Amerika stizala da ih skautira. U jednom timu sa Bodirogom, Tomaševićem, Mulaomerovićem i ostalim zlatnim dječacima izgledao je kao buduća zvijezda oko koje će se graditi nova reprezentacija.
A onda je došla 1992. godina.
Došao je u Vlasenicu da za Bajram zagrli roditelje i brata. Umjesto reprezentativnog dresa dobio je kućni pritvor. Umjesto evropskog prvenstva logor Sušica. Umjesto aplauza kundake, batine, mučenje i smrt. Četnici su bili nemilosrdni!
Najveća nada jugoslovenske košarke ubijena je sa devetnaest godina. Upamtitet to! A to je “prva smrt”.
Trebalo je sedamnaest godina da budu pronađene njegove kosti, razbacane po masovnim grobnicama . Kao da mu je i mrtvom trebalo oduzeti identitet.
Čovjek bi pomislio da postoji granica preko koje ni politika, ni nacionalizam, ni mržnja ne prelaze.
Ali…
Bagerima na mrtvog Edina
Vlasenica danas pokazuje da takva granica nije povučena. Jer historija u svom najperverznijem obliku pokušava po drugi put ubiti Edina Salaharevića.
Ovoga puta Edin i sjećanje na Edina ubija se bagerima, urbanističkim planovima i riječju koja zvuči bezazleno: parking.
Vlasti entiteta Republika Srpska pokrenula je eksproprijaciju zemljišta Bošnjaka, među kojima je i ono u vlasništvu porodice Salaharević. Zvanično zbog izgradnje parking prostora. Ne bilo kakvog prostora i bilo gdje, nego upravo tamo gdje Edinov brat Nedim želi otvoriti memorijalnu sobu posvećenu svom ubijenom bratu. Tamo gdje želi ostaviti koš na kojem je Edin napravio svoje prve kosarkaške korake. Tamo gdje bi djeca mogla saznati da je iz Vlasenice krenuo mladić koji je mogao biti evropska i svjetska zvijezda.
Kakva strašna simbolika.
Na mjestu sjećanja treba niknuti betinsko-asfaltno mjesto zaborava. Automobili će, valjda, lakše preći preko uspomena nego što bi ljudi mogli proći kroz jednu malu spomen sobu.
Nedim Salaharević godinama obnavlja porodičnu kuću. Dočekuju ga provaljena vrata, prerezana košarkaška lopta ostavljena kao prijetnja i simbolu ubistva njegovog brata Edina i zabrana izvođenja unutrašnjih radova kakvu nije dobio nijedan drugi povratnik. Ljudi bliski lokalnoj vlasti nude mu da proda kuću.
Sjećanje na Edina nije na prodaju!
Odgovor ostaje isti. Kuća nije na prodaju. I upravo zbog toga i on i ubijeni mu brat postaju problem.
Posebno jezivo zvuči činjenica da se današnji Trg srpskih boraca nalazi na prostoru sedamnaest porušenih bošnjačkih kuća. Prvo su došli tenkovi i buldožeri rata, zatim decenije administracije, papira, urbanističkih planova i eksproprijacija.
Etničko čišćenje odavno ne mora izgledati kao kolona okrvavljenih vojnika. Dovoljni su službeni pečat i budući parking. A pazite ovo: Na spisku za eksproprijaciju nema nijednog Srbina. Slučajnost? Statistička anomalija? Ili nastavak iste politike etničkog čišćenja drugim sredstvima?
Pitanje je retoričko.
Posebnu gorčinu nosi ime čovjeka koji danas upravlja Vlasenicom. To je Miroslav Kraljević. Onaj isti Mićo čije se ime godinama vezuje uz ratne događaje i kojeg je Edinov brat spominjao govoreći o ljudima koji su odlučivali ko može izaći iz grada, a ko će ostati zarobljen i smaknut. Protiv njega traje sudski postupak za ratne zločine nad Bošnjacima Vlasenice.
I upravo pod njegovom administracijom parking postaje važniji od memorije.
Koliko je parking mjesta potrebno da se izbriše jedan život? Deset? Dvadeset? Pedeset? Koliko se automobila mora parkirati preko uspomena ubijenog Edina da bi se zadovoljila bolesna četnička ideja kreiranja grada bez tragova njegovih nekadašnjih stanovnika?
U cijeloj priči posebno boli šutnja košarkaškog svijeta. Jugoslavija se i danas ponosi Draženom Petrovićem, Mirzom Delibašićem, Bodirogom, Kukočem, Divcem i generacijama velikana. Njihova imena nose dvorane, trgovi i turniri. Edin Salaharević pripada istoj priči. Samo što je njegovu karijeru prekinuo logor i mučka smrt. On, vidite, nema ni spomen sobu.
Da je ostao živ, možda bi danas bio NBA legenda sa šampionskim prstenim u Kućinslavnih, evropski prvak ili selektor neke nive reprezentacije. Možda bi djeci pričao kako se osvaja juniorska košarkaška Jugoslavija.
A ovako…?
Umjesto toga njegov brat vodi bitku da sačuva jednu kuću, jednu sobu i jedan koš.
Strašno je kada paradržava ubije čovjeka. Još strašnije je kada ta ista paradržava decenijama poslije pokušava ubiti i sjećanje na njega.
Jer memorijalna soba nije građevinski objekat. Ona je otpor civilizacijski zaboravu. Ona govori-ovdje je živio dječak koji je volio košarku više od svega, koji je nosio bijele Jordanke i dres Slobode, koji je sanjao reprezentaciju, koji je vjerovao ljudima i koji je ubijen samo zato što se zvao Edin Salaharević. Parking, naprotiv, nema sjećanje. On ima asfalt. Automobili dolaze i odlaze.
Kultura sjećanja protiv industrije zaborava
Sjećanje ostaje ili nestaje.
Zato se danas u Vlasenici ne vodi bitka za jednu parking parcelu. Vodi se bitka između kulture pamćenja i industrije zaborava. Ako pobijedi parking, svijet će poslati poruku da se masovne grobnice mogu završiti i “kompletirati” urbanističkim planovima, da je dovoljno sačekati nekoliko decenija i preko nečijeg života i sjećanja na njega, povući linije za parkiranje.
Edina su nakon logira Sušica još jednom ubili u centru Vlasenice 2026..
Danas pokušavaju ubiti posljednji trag da je ikada postojao. A narod koji pristane da najveću nadu svoje košarke zamijeni parkingom, odavno je parkirao i vlastitu savjest.
Znate li šta ste pročitali?
Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije… – Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije Edin Salaharević je sa 19 godina, nakon mučenja, torture, prebijanja i svakovrsnog zlostavljanja, ubijen u logoru Sušica 1992. godine. – Najbolji mladi košarkaš je pronađen i identifikovan tek 2009. godine. – Kosti najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije, pronađene su u nekoliko odvojenih masovnih grobnica. Rasturene i izmiješane sa drugima. – Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije ukopan je na mezaru Rakita u Vlasenici. -Na mjesto spomen sobe za najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije planira se izgraditi oarking u ime i od strane onih koji slave Edinove ubice
Pamtimo li?
P. S.
Ovim putem APELUJEM na sve organizacije civilnog društva koje se bave kulturom sjećanja, na javne ličnosti, kolegice i kolege novinare, i na vlast i opoziciju u FBiH, kao i na međunarodnu zajednicu. I na kraju, posebno APELUJEM NA DRŽAVU BOSNU I HERCEGOVINU DA STANE IZA NEDIMA SALAHAREVIĆA, jer nijedan čovjek ne može sam nositi ovu i ovakvu borbu. Učinimo sve što je u našoj moći da se ova MONSTRUOZNOST ne dozvoli.
