Razgovor sa dr. Enesom Krušom nije samo priča o medicini i hirurgiji. To je priča o čovjeku koji je kroz život spojio različite ljubavi – prema medicini, arhitekturi, sportu, muzici, prirodi i pčelarstvu – ali i pronašao svoj način da sačuva mir, porodicu i energiju potrebnu za zahtjevan posao koji nosi veliku odgovornost.
Od pilotske akademije do hirurgije
Kada biste se vratili na početak, koja je bila Vaša prva velika ljubav?
– Zanimljivo je da je moja prva ideja bila vezana za pilotsku akademiju. Prva akademija koja je bila zapisana bila je u Banjoj Luci, druga u Beogradu, a treća u Zagrebu. Međutim, zbog političke situacije u kojoj smo se tada nalazili, nisam mogao krenuti tim putem. Zato sam upisao srednju školu, razmišljajući da budem zubni tehničar, da imam neki zanat u rukama i da mogu nešto raditi.
Međutim, kada sam krenuo u srednju školu, ljubav se nekako usmjerila prema hirurgiji. To je bio razlog zbog kojeg sam izabrao medicinu.
A onda se tokom studiranja pojavila još jedna ljubav – arhitektura. Moj otac je arhitekta i dosta toga sam naučio od njega. Tako da sam, na neki način, dio svojih studija usmjerio i prema građevini. Danas mnogo toga oko kuće mogu sam uraditi. Za većinu stvari mi majstor nije potreban.
Tuzla, porodica i život koji se stalno širi
Već ste 14 godina u Tuzli. Koliko se Vaš život promijenio dolaskom u ovaj grad?
– Tuzla je za mene postala dom. Ovdje sam se udomaćio, dobio djecu i, hvala Bogu, svi su živi i zdravi. Danas imam četvero djece i to je ono što čovjeku daje posebnu snagu i motivaciju.
Uz sve to, pokušavam pronaći vrijeme i za druge stvari. Bavim se pčelarstvom, imam svoje pčele. Prije otprilike dvije godine naš med je osvojio prvo mjesto na Tehnološkom fakultetu u Tuzli. Kada stignem, bavim se i pčelama, pomažem i radim oko toga.
Imam i voće oko kuće. Čovjek se nekako stalno okreće onome što može raditi svojim rukama i što može biti korisno porodici.
Od karatea i kickboksa do muzike
Vaš život očigledno nije bio vezan samo za medicinu. Bavili ste se i sportom?
– Jesam. Bio sam trener karatea i kickboksa. Nisam se želio profesionalno baviti sportom jer smo još tokom fakulteta dobili jedno važno upozorenje od trenera i profesora – da moramo čuvati ruke ako želimo biti hirurzi.
Imao sam dosta lomova ruku upravo zbog sporta. Zato sam odlučio da ostanem trener, da treniram djecu i bavim se karateom i kickboksom, ali da profesionalni sport ostane po strani.
Tu je bila i muzika. Završio sam muzičku školu i svirao klavir. Posljednjih 15–20 godina nisam se tome posvećivao koliko ranije, ali muzika me uvijek zanimala. Jednostavno, nisam mogao sve stići odjednom.
I onda se sve nekako posložilo, a najveća ljubav ipak je ostala – hirurgija.
„Kad uzmete srce u ruke, tada se vidi imate li mirnu ruku“
Šta Vas je toliko privuklo hirurgiji?
– Hirurgija je posebna. Najveći stres je kada ste u bolnici i kada ste svjesni da se radi o jednom ljudskom životu. Morate biti spremni i koncentrisani, bez obzira na to koji je organ u pitanju.
Kod hirurgije je sve pitanje preciznosti. Nekada su u pitanju milimetri. Krvni sudovi mogu biti veoma mali, a srce je izuzetno osjetljivo. Zato treba mnogo hrabrosti, ali i mirna ruka.
Ne možete dozvoliti da vas nešto poremeti. Naravno, svi griješimo – onaj ko najviše radi, najviše će i pogriješiti. Ali morate stalno učiti iz toga i nastojati da svaki naredni put budete bolji.
A kako se ta „mirna ruka“ zapravo gradi?
– Treningom. Hirurgija je vježbanje ruke. Kada počnete, prvo radite neke jednostavnije stvari, učite osnovne pokrete i šivanje. Kasnije, nakon nekoliko godina, dolazi srce. Tada, kada uzmete srce u ruke, zapravo vidite koliko ste naučili i koliko vam je ruka mirna.
Sve se mora vježbati. Mora se biti uporan. Nema prečice.
„Hirurg mora biti pomalo mazohista i težiti perfekcionizmu“
Zvuči kao profesija koja traži potpuno predavanje.
– Upravo tako. Hirurgija, posebno neurohirurgija i kardiohirurgija, traži ogromnu preciznost. To su veoma sitni, gotovo mikroskopski pokreti. Ako ćete 20 ili 30 godina raditi iste milimetarske pokrete i svaki put željeti da budu bolji, morate to zaista voljeti.
Ja bih rekao da hirurg mora biti pomalo mazohista. (smijeh) Mora težiti perfekcionizmu. Svaki dan želite da taj pokret bude malo brži, precizniji i bolji.
Mislim da sam tu ljubav prema hirurgiji otkrio još na prvoj godini medicine, na anatomiji. Kada sam prvi put vidio anatomsku preparaciju, jednostavno sam znao da je to nešto što me privlači.
Priroda kao najbolji način da se „isključite“
Posao koji nosi toliku odgovornost vjerovatno je teško ostaviti iza sebe kada izađete iz bolnice. Kako se odmarate?
– Čovjek mora naučiti kanalizirati stvari. Meni mnogo znači priroda. Kada ste u šumi, kada nema kuće kilometrima oko vas, čujete vodu, prirodu, pse… jednostavno se isključite. To je neka vrsta meditacije.
S druge strane, čovjek u sebi nosi različite energije i mora pronaći način da ih izbaci. Ja to radim kroz građevinu, kroz rad rukama. Ako nešto mogu napraviti sam, napravim. To me opušta, a istovremeno uradim nešto korisno i fizički se aktiviram.
Više se ne mogu baviti sportom kao prije jer moram čuvati ruke zbog svog zanimanja. Ali fizička aktivnost i priroda mi i dalje mnogo znače.
Posao ostaje na poslu, porodica je na prvom mjestu
Da li porodica zna šta sve nosite sa sobom nakon teških operacija i radnih dana?
– Ne. Trudim se da ne nosim poslovne probleme kući. Moja supruga i djeca praktično ne znaju nijedan moj poslovni problem. Oni misle da je moj posao nekako jednostavan i da je sve u redu. (smijeh)
Ali ja smatram da je posao – posao. To je moja ljubav, moje zanimanje i dio onoga čime finansiram porodicu. Ali porodica mora biti na prvom mjestu.
Njima treba moja snaga i energija. Zato ne želim da ih opterećujem stvarima koje pripadaju bolnici.
„Treba imati mirnu savjest“
Šta je najvažnije za jednog hirurga?
– Treba mnogo hrabrosti. Treba imati mirnu ruku i mirnu savjest. Čim čovjek počne sumnjati u sebe, čim se ruka počne tresti i nema sigurnosti u onome što radi, povećava se mogućnost greške.
Zato se nakon posla moram odmoriti. Vrijeme s porodicom mi mnogo znači. Smijemo se, razgovaramo, uživamo i pokušavamo ne razmišljati o problemima koje imamo na poslu i šire.
Čovjek mora znati kanalizirati sve te stvari da bi sutra mogao ponovo biti uspješan.
I nakon svega – ponovo biste izabrali medicinu
Da danas možete ponovo birati – pilot, sport, muziku, arhitekturu ili medicinu – šta biste izabrali?
– Ponovo bih izabrao medicinu. Bez obzira da li bi to bila kardiohirurgija ili opšta hirurgija, samo da je hirurgija.
Kada sam bio mlađi, možda bih mogao biti pilot, ali kako čovjek stari, dobija djecu i porodicu, počne drugačije razmišljati. Tu su odgovornosti, djeca, porodica…
Sport i sve ostalo je lijepo, ali medicina i hirurgija su ono što bih ponovo izabrao.
„Zdravlje kreće od uma“
Na kraju, šta biste poručili ljudima koji žele živjeti zdravije i kvalitetnije?
– Naravno da treba zdravo jesti, treba se kretati i baviti se sportom. Ali zdravlje kreće od uma.
Treba raditi na sebi, na svom mentalnom zdravlju, biti okružen sretnom porodicom. Sretna žena, sretan život. Treba prvo graditi te stvari, raditi na sebi i na porodici iz koje crpite energiju.
A onda treba biti fizički aktivan. Treba pronaći ono što vas ispunjava.
Jer na kraju, nije poenta samo raditi i zarađivati. Treba svaki dan pronaći razlog da se nasmijete i da budete sretni.
I možda je upravo to najbolji zaključak razgovora sa dr. Enesom Krušom – čovjek može imati zahtjevan posao, veliku odgovornost i brojne obaveze, ali je najvažnije znati gdje se puni energija. Za njega su to porodica, priroda, rad rukama i ljubav prema onome što radi. A kada čovjek svoj posao zaista voli, onda i najteži dani imaju smisao.
