Prizor sa Trga slobode bio je impresivan. Najveća zastava Bosne i Hercegovine razvijena u srcu Tuzle, stotine građana okupljenih pred utakmicu reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, fotografije koje su obišle region i poruka zajedništva koja je na trenutak podsjetila na ono najbolje što ovaj grad može biti.
Inicijativa Omera Isovića i podrška Udruženja „Zmajevo srce“ pokazali su da Tuzla još uvijek ima ljude koji žele nešto pokrenuti, koji imaju ideju i energiju da okupe građane oko pozitivnih priča. Takve stvari uvijek treba pozdraviti. Vjerovatno je bio zadovoljan i gradonačelnik Zijad Lugavić. Imao je razloga. Slika je bila odlična.
Ali gradovi se ne razvijaju od jedne fotografije, ma koliko ona bila lijepa.
Pravo pitanje nije koliko je velika bila zastava, nego koliko je velika spremnost gradske administracije da podrži građanske inicijative koje nastaju mimo političkih i interesnih krugova. Koliko je ideja posljednjih godina ostalo zaključano u ladicama službi i ureda? Koliko je projekata odustalo pred birokratskim zidovima? Koliko je ljudi izgubilo volju da nešto organizuje jer su mjesecima obilazili kancelarije i čekali potpise, saglasnosti i dozvole?
To je pitanje na koje Tuzla godinama nema odgovor.
Grad koji bez većih problema može izdvojiti stotine hiljada maraka za estradne spektakle često nema sluha za projekte koji traže nekoliko stotina ili nekoliko hiljada maraka. Ne može se organizovati manifestacija vrijedna 500 KM. Ne može se izdati knjiga od kapitalnog značaja za grad za 1.500 KM. Ne može se podržati ideja koja nema političku zaleđinu. Ali zato se može pronaći 230.000 KM za novogodišnji koncert.
Nije problem u Severini niti u bilo kojem izvođaču. Problem je što je zabava postala razvojna strategija, a sadržaj izuzetak. Severina će, inače, pjevati 100.000 KM po satu…
Pogledajmo realno gdje je danas Tuzla.
U sportu je slika poražavajuća. Nekadašnji sportski centar Bosne i Hercegovine danas uglavnom živi od uspomena. Da nema reprezentativnih uspjeha pojedinaca i državnih selekcija, teško da bismo mogli govoriti o ozbiljnim sportskim rezultatima koji dolaze iz Tuzle. Klubovi se bore za opstanak, infrastruktura stari, a sistemske podrške nema dovoljno.
U kulturi također nema velikih iskoraka. Povremeno se pojavi kvalitetan projekat, ali nema osjećaja da grad ima jasnu strategiju razvoja kulturnog života. Previše toga se svodi na rutinu, na poznata imena i već viđene sadržaje.
I tako redom.
Zbog toga se sve češće postavlja pitanje šta je zapravo promijenjeno u posljednjih četiri ili pet godina otkako je Zijad Lugavić prvi čovjek Tuzle. Građani su očekivali novu energiju nakon ere Jasmina Imamovića, koji je gradom upravljao više od dvije decenije. Očekivali su drugačiji pristup, manje birokratije, više otvorenosti prema novim ljudima i novim idejama.
Međutim, često se stiče utisak da je promijenjeno ime gradonačelnika, a da je sistem ostao isti. Isti obrasci ponašanja, isti način odlučivanja, iste prepreke za one koji nisu dio uskog kruga privilegovanih.
Zato je možda najveća vrijednost priče o najvećoj zastavi Bosne i Hercegovine upravo poruka koju je poslala. Ne zbog same zastave, nego zbog činjenice da su Udruženje „Zmajevo srce“ i Omer Isović pokazali šta se može uraditi kada se ljudima da prostor da realizuju ideju.
A koliko je još takvih ideja moglo biti ostvareno?
Koliko je manifestacija moglo obogatiti grad? Koliko sportskih, kulturnih i društvenih projekata danas ne postoji zato što su se njihovi pokretači umorili od birokratije i samovolje pojedinaca koji godinama sjede u službama i uredima uvjereni da su nedodirljivi?
Gradonačelnik mora jasno staviti do znanja da niko u gradskoj administraciji ne smije biti važniji od građana zbog kojih ta administracija postoji. Mora smanjiti barijere, otvoriti vrata nevladinom sektoru i stvoriti ambijent u kojem će dobra ideja imati prednost nad administrativnim formalizmom.
Jer Tuzli danas ne nedostaje ljudi sa idejama. Nedostaje sistem koji će te ideje prepoznati.
Zato, gradonačelniče Lugaviću, nakon što se spusti najveća zastava i ugase reflektori, ostaje mnogo važnije pitanje: da li ćete otvoriti prostor da građani mijenjaju Tuzlu ili će grad i dalje ostati talac istih ljudi, istih procedura i istih klišea koji ga već godinama drže na mjestu?
