Vratio se iz Amerike u Srebrenicu, pokrenuo posao i zaposlio ljude: „Ovdje ima budućnosti, ali nam treba ozbiljna politika“
Nakon više od dvije decenije života u Sjedinjenim Američkim Državama, Mušan Duraković prije tri i po godine odlučio je vratiti se u rodnu Srebrenicu. Umjesto da ostane u Americi, gdje je godinama gradio život, odlučio je pokušati svoju budućnost graditi u gradu iz kojeg su nakon rata mnogi otišli.
Danas u Zelenom Jadru, desetak kilometara od Srebrenice, vodi posao uzgoja tovnih pilića u zakupljenoj hali. Ono što njegovu priču čini posebnom jeste činjenica da povratak nije bio samo lična odluka – želio je pomoći i ljudima koji su ostali bez posla.
„Moj povratak u Srebrenicu bio je u mojoj glavi od prvog dana kada sam otišao u Ameriku. Sanjao sam svoj povratak, sanjao svoju Srebrenicu. Iako sam više od dvije decenije živio u SAD-u, gotovo svake godine sam dolazio u svoj grad. Nikada nisam prestao osjećati da ovdje pripadam“, kazao je Duraković za portal Radio Sarajevo.
Po povratku je dobro poznavao ljude koji su ranije radili na farmi tovnih pilića u Zelenom Jadru i znao koliko im je taj posao značio.
„Vidio sam ljude koji su ostali bez posla i pomislio: ako već imam priliku, pokušat ću nešto napraviti za svoj grad i za te ljude. Vratio sam ih na posao i krenuo raditi. Jednostavno, krenuo sam srcem“, ispričao je.
Ipak, vrlo brzo se suočio sa stvarnošću koja je bila mnogo teža nego što je očekivao.
Problemi administracije, poslovanja, infrastrukture i svakodnevnog života pokazali su mu da sama dobra namjera nije dovoljna.
„Mislio sam da se trudom, radom i dobrom namjerom može mnogo toga promijeniti. Međutim, život me vrlo brzo suočio sa stvarnošću koju nisam poznavao. Danas, sa ove tačke gledišta, mogu reći da bih tada vjerovatno postupio drugačije. Ne bih išao samo srcem, išao bih i glavom“, kazao je Duraković portal Radio Sarajevo.
„Ne kajem se što sam se vratio“
Iako se mnogo puta pitao je li povratak bio prava odluka, Duraković kaže da ne žali što se vratio među svoje ljude.
„Jesam li se zapitao jesam li donio pravu odluku? Jesam. I to mnogo puta. Ali, bez obzira na sve što sam prošao, ne kajem se što sam se vratio među svoje ljude i u svoj grad. Žao mi je samo što je stvarnost mnogo teža nego što sam je zamišljao“, poručio je.
Posebno emotivno govori o teškoćama s kojima se susreo nakon povratka.
„A koliko je sve to bilo teško, najbolje govori ono što danas mogu reći: nakon svega što sam doživio i svih problema sa kojima sam se susreo, radije bih potpisao da ponovo preživim rat u kojem sam dva puta teško ranjavan, nego da još jednom prolazim kroz sve ono što sam proživio nakon povratka“, kazao je.
Uprkos svemu, odlazak iz Srebrenice za njega nije opcija.
„Srebrenicu nisam napustio tada, ne želim je napustiti ni sada. Jer nisam se vratio zbog sebe. Vratio sam se zato što sam vjerovao da moj grad i njegovi ljudi zaslužuju više.“
„Ne možete za 15 dana riješiti ono što u uređenoj državi završite za nekoliko sati“
Duraković kao jedan od najvećih problema povratka ljudi iz dijaspore vidi suočavanje sa sistemom i administracijom.
„Ljudi koji ne žive ovdje vole Srebrenicu. Siguran sam da bi većina njih željela da ovaj grad procvjeta, da se život normalizuje i da se ljudi počnu vraćati. Ali ono što često ne razumiju jeste koliko je teško ovdje svakodnevno živjeti, raditi i pokušavati izgraditi budućnost“, ističe.
Posebno se, kaže, teško prilagoditi ljudima koji su godinama živjeli u uređenim državama.
„Posebno je teško ljudima koji dolaze iz dijaspore. Oni godinama žive u uređenim državama i kada dođu ovdje, očekuju da neke stvari mogu riješiti za nekoliko dana. A onda se sudare sa sistemom. Nekada vam za najobičniju stvar treba mnogo vremena, strpljenja i živaca. Ne možete za petnaest dana riješiti ono što u uređenoj državi završite za nekoliko sati“, kazao je.
Zbog toga ljudima iz dijaspore poručuje da ne odustaju od svojih korijena zbog administrativnih i političkih prepreka.
„Ako ne zbog sistema u kojem živimo, onda zbog svojih kuća, svoje imovine, svojih korijena i, na kraju, zbog svojih najmilijih koji leže u Potočarima. Ne smijemo dozvoliti da nas birokratija i političke igre otjeraju od onoga što je naše.“
„Srebrenici ne treba sažaljenje. Treba joj ozbiljna politika“
Duraković smatra da se o problemima Srebrenice mora govoriti otvoreno, a najveće prepreke vidi u lošoj politici, nedostatku dugoročne strategije i političkim rivalstvima.
„Najveći problem Srebrenice danas nisu samo teški uslovi života. Problem su politike koje nas vode prema sunovratu i nestanku sa ovih prostora. Previše je sujete među političkim predstavnicima, previše rivalstva i borbe za fotelje. Kao da je važnije ko će četiri godine sjediti u fotelji nego šta će za četiri godine ostati od ovog naroda“, smatra Duraković.
Kritiku upućuje i bošnjačkim političkim predstavnicima, navodeći da odgovornost ne vidi samo na jednoj strani.
„Moramo biti iskreni: mi nismo samo problem entiteta RS. Mi imamo problem i sa bošnjačkom politikom koja nas često voli u govorima, ali nas zaboravlja kada treba napraviti konkretan korak“, kazao je.
Dodaje da ljudima u Srebrenici nisu potrebna nova obećanja, već konkretni projekti.
„Narodu ne trebaju više prazne riječi. Narodu trebaju putevi, posao, infrastruktura, sigurnost, investicije i perspektiva. Srebrenici ne treba sažaljenje. Srebrenici treba ozbiljna politika. A nama koji smo se vratili ne treba tapšanje po ramenu. Treba nam da nam se omogući da radimo.“
„Nisam došao ovdje da tražim milostinju“
Pokretanje vlastitog posla, kaže, nije bilo jednostavno.
„A pokrenuti posao u Srebrenici? Teško je. Stvarno je teško. Posebno kada želite nešto napraviti svojim rukama, zaposliti ljude i ostati ovdje. Susrećete se sa administracijom, komplikovanim procedurama, nedostatkom infrastrukture, tržišta i podrške.“
Ipak, smatra da se od posla može živjeti.
„Ja nisam došao ovdje da tražim milostinju. Došao sam da radim. I mogu vam reći da se od ovakvog posla može živjeti, ali nije lako. Mora se mnogo raditi, mnogo ulagati i stalno boriti. Kada imate odgovornost prema radnicima i njihovim porodicama, onda ne možete tek tako odustati.“
Njegov zahtjev prema institucijama, kaže, nije privilegija.
„Ne tražimo privilegije. Tražimo jednake uslove i razumijevanje za ljude koji pokušavaju nešto napraviti.“
„Nemojte nas voljeti samo 11. jula“
Jedna od najvećih zamjerki Durakovića odnosi se na odnos prema Srebrenici tokom godine.
„Posebno je bolno kada se Srebrenice sjete 11. jula. Tada nas svi vole. Tada se plače, polažu vijenci, drže govori i obećava. Ali nemojte nas voljeti samo od mezarja do musale, dok se klanja dženaza. Kada sjednete u automobil, zatvorite vrata i odete u udobnost svojih gradova, nemojte nas zaboraviti“, poručio je.
Podrška, kaže, mora trajati tokom cijele godine.
„Nama treba podrška 12 mjeseci u godini. Treba nam posao. Treba nam infrastruktura. Treba nam investicija. Treba nam da neko stane uz čovjeka koji se vratio i odlučio ovdje ostati.“
Dijaspora kao razvojna šansa
Duraković vjeruje da dijaspora može biti jedna od najvećih razvojnih šansi Srebrenice, ali da je potrebno vratiti povjerenje ljudi u institucije.
„Dijaspora može mnogo pomoći Srebrenici. Možda čak i najviše. Ali za to su potrebni volja, razumijevanje, strpljenje i, prije svega, povjerenje.“
Prema njegovim riječima, ljudi u dijaspori i dalje imaju želju da ulažu u rodni kraj, ali su umorni od politike i praznih obećanja.
„Mislim da želja kod naših ljudi u dijaspori postoji. Problem je što su izgubili volju i povjerenje zbog loše politike. Narodu je preko glave političkih usijanih glava koje se sjete ljudi samo kada im trebaju glasovi.“
Posebno upozorava da se ne smiju zaboraviti ljudi koji žive izvan samog gradskog područja.
„Postoje ljudi u Jadru, Kragljivodi, Ošmačama, Karačićima, Ljeskoviku, Luci, Sućeskoj i mnogim drugim mjestima. Tamo ljudi žive, rade i pokušavaju opstati. Oni nisu samo broj na izbornoj listi.“
„Srebrenici trebaju ljudi, posao, život i mir“
Govoreći o smrti Ratka Mladića, Duraković je podsjetio da je riječ o pravosnažno osuđenom ratnom zločincu te istakao da njegova smrt ne mijenja presudu niti posljedice zločina.
„Što se mene lično tiče, kao čovjeka koji je dva puta teško ranjen u ratu, Ratko Mladić je presuđeni ratni zločinac. Međunarodni sud ga je pravosnažno osudio za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Njegova smrt ne mijenja ni tu presudu, ni ono što se dogodilo, ni bol porodica koje su izgubile svoje najmilije“, kazao je.
Istovremeno, smatra da se njegova smrt ne smije pretvoriti u povod za nove podjele i političke tenzije.
„Mi moramo živjeti zajedno. Možemo imati različite poglede na prošlost, ali moramo imati odgovornost prema budućnosti. Naša djeca nisu kriva ni za šta što se dogodilo prije njihovog rođenja.“
Njegova poruka, na kraju, ostaje vezana za budućnost Srebrenice.
„Neka se Ratko Mladićevom smrću završi jedno poglavlje, ali neka ne počne novo poglavlje mržnje. Srebrenici ne trebaju nove tenzije. Srebrenici trebaju ljudi, posao, život i mir.
Radio Sarajevo
