Kada je sudija označio kraj utakmice u Torontu i kada je na semaforu ostalo ispisano 1:1, činilo se da su mnogi u Bosni i Hercegovini bili više razočarani nego zadovoljni. Kao da je reprezentacija upravo ispustila pobjedu protiv Lihtenštajna, a ne osvojila bod na otvaranju Svjetskog prvenstva protiv domaćina turnira.
Takva je valjda naša sportska narav. Godinama sanjamo velika takmičenja, a kada se na njima konačno pojavimo, počnemo se ponašati kao da smo Brazil iz najboljih dana ili Njemačka iz ere Joachima Löwa. Očekivanja preko noći narastu toliko da se izgubi osjećaj za realnost.
Da li je Bosna i Hercegovina mogla pobijediti Kanadu? Mogla je.
Da li ostaje žal zbog vodstva koje je donio Jovo Lukić? Ostaje.
Da li smo u pojedinim trenucima drugog poluvremena izgledali kao ekipa koja je izgubila kontrolu nad sredinom terena? Jesmo.
Ali jednako tako treba postaviti i nekoliko drugih pitanja.
Da li je Kanada domaćin Svjetskog prvenstva? Jeste.
Da li je igrala pred desetinama hiljada svojih navijača? Jeste.
Da li je riječ o reprezentaciji koja je posljednjih godina ostvarila ozbiljan napredak i koja je objektivno kvalitetnija od Bosne i Hercegovine? Jeste.
I na kraju, da li smo izgubili? Nismo.
Upravo je to detalj koji se u svoj buci raznih analiza, stručnih i manje stručnih komentara, nekako pokušava gurnuti pod tepih.
Amar Osim je rekao da sa ovakvom igrom nećemo daleko dogurati. Vjerovatno je u pravu. Međutim, postavlja se pitanje ko je uopće definisao da je cilj ove reprezentacije polufinale ili finale Svjetskog prvenstva?
Bosna i Hercegovina nije došla u Kanadu da osvaja planetu. Niti je iko ozbiljan prije početka prvenstva govorio o tome.
Cilj je bio jasan i vrlo racionalan – proći grupu.
Sve preko toga bilo bi spektakularno dostignuće.
Još važnije od toga, ova generacija ima jedan mnogo veći zadatak. Evropsko prvenstvo za dvije godine. Upravo tamo treba tražiti vrhunac ovog tima, a Svjetsko prvenstvo je prilika da reprezentacija raste, sazrijeva i skuplja iskustvo protiv najboljih.
A kada se stvari posmatraju iz te perspektive, onda rezultat iz Toronta dobija sasvim drugačiju dimenziju.
Pogledajmo samo niz utakmica koje je ova reprezentacija odigrala u posljednjem periodu.
Beč – Austrija 1:1.
Kardif – Vels 1:1.
Torontо – Kanada 1:1.
Pobjeda u Rumuniji.
Remi na Kipru.
Bosna i Hercegovina je godinama imala problem koji ju je pratio poput prokletstva. Čim bi izašla iz Zenice ili Sarajeva, nestajala bi sigurnost, nestajala bi hrabrost, a često i rezultat. Gostovanja su bila sinonim za frustraciju i razočaranje.
Danas gledamo reprezentaciju koja ne pobjeđuje uvijek, ali ni ne gubi lako.
A između te dvije stvari postoji ogromna razlika.
Ozbiljne reprezentacije ne grade uspjeh samo na pobjedama. Grade ga i na sposobnosti da prežive utakmice u kojima nisu najbolje. Grade ga na karakteru. Na disciplini. Na uvjerenju da mogu ostati u igri čak i kada protivnik preuzme inicijativu.
Upravo je to Bosna i Hercegovina pokazala protiv Kanade.
Nije to bila rapsodija. Nije to bila utakmica za udžbenike. Nije to bio fudbal od kojeg zastaje dah.
Ali bio je to fudbal koji donosi rezultat.
A na velikim takmičenjima rezultat je jedina valuta koja se priznaje.
Sada slijedi Švicarska u Los Angelesu. Neutralan teren. Drugačije okolnosti. Manje emocija nego protiv domaćina. Manje pritiska tribina. Više prostora da se pokaže ono što ova reprezentacija zaista može.
Zato bi bilo korisno da se ovih dana malo utišaju dežurni selektori sa kafanskih stolica i šilteta, oni koji poslije svakog dodavanja znaju šta je trebalo uraditi, a poslije svake utakmice već imaju spreman spisak krivaca.
Jer ova reprezentacija zaslužuje nešto što godinama nije imala – povjerenje.
Ne slijepo povjerenje. Ne bezrezervnu podršku bez kritike.
Nego pošteno vrednovanje onoga što radi.
A ono što radi u posljednje vrijeme nije nimalo loše.
Ne gubi od jačih od sebe.
Ne pada na gostovanjima.
Ne raspada se pod pritiskom.
I što je možda najvažnije, nakon dugo vremena ponovo je natjerala ljude širom Bosne i Hercegovine da zajedno gledaju utakmice, zajedno strepe i zajedno vjeruju.
Za reprezentaciju koja je godinama lutala između neuspjeha, smjena, razočaranja i izgubljenih kvalifikacija, to nije mala stvar.
Zato remi protiv Kanade nije razlog za kuknjavu.
Naprotiv.
Možda će se tek za nekoliko dana pokazati da je upravo taj bod bio prvi ozbiljan korak prema onome zbog čega smo i došli na Svjetsko prvenstvo – drugom krugu.
A ako se to dogodi, onda će sve današnje rasprave o tome ko je trebao ući, a ko izaći iz igre, ostati samo ono što i jesu.
Priče za kafu.
I ništa više od toga.
E. Skokić
