Opet kuka Darko Mladić. Po ko zna koji put u javnost plasira vapaje o teškom zdravstvenom stanju svog oca, presuđenog ratnog zločinca i krvnika Ratka Mladića. Kaže mlađi Mladić – otac je preživio dva moždana udara, u znatno je lošijem stanju i više gotovo da ne može ni da govori.
Čitajući te jadikovke, čovjek ne može a da se ne zapita: a gdje to žuriš, (S)Ratako bre?
Gdje ti se to odjednom žuri iz te haške ćelije u kojoj te, ruku na srce, paze bolje nego što si ti pazio ijedno dijete Podrinja i Sarajeva? Je li to bježiš od sopstvenog odraza u ogledalu? Ili te polako, dok ti tijelo otkazuje poslušnost, sustiže kosmička pravda koja ne zaboravlja i ne prašta?
Zanimljiva je ta biološka ironija. Čovjek koji je sa brda oko Sarajeva, onako osiono i generalski, preko motorole naređivao svojim artiljercima da “razvuku pamet” civilima i da tuku po Velešićima i Pofalićima jer “tamo nema srpskog življa mnogo”, danas gubi sopstveni glas. Čovjek koji je jednim pokretom ruke i bahatim dijeljenjem čokoladica u Potočarima odlučivao o životu i smrti hiljada dječaka i odraslih muškaraca, danas ne može da kontroliše sopstveno tijelo.
Onaj ko je želio da ušutka cijeli jedan narod, danas je sam ušutkan sopstvenom bolešću. Tišina koja ga sada okružuje i nemoć da izgovori rečenicu najpravednija su kazna za nekoga ko je iza sebe ostavio samo muk masovnih grobnica.
Njegov sin Darko bi da ga izvlači na “liječenje”, da ga vodi u ruske sanatorijume, da mu obezbijedi mirne penzionerske dane. Ali zaboravlja mlađahni Mladić da njegov otac nije običan starac koji se razbolio u poznim godinama. On je simbol najmračnijeg poglavlja u modernoj historiji Evrope. On je čovjek koji je potpisao smrtne presude za preko 8.000 ljudi u Srebenici, čovjek pod čijom je komandom ubijeno 1.601 dijete opkoljenog Sarajeva.
I zato, neka ne žuri. Nema potrebe za žurbom. Smrt je previše laka i prebrza kazna za razmjere zla koje je posijao. Mnogo je pravednije da u toj ćeliji, u dubokoj starosti i potpunoj nemoći, polako i u tišini odradi svaki dan svoje doživotne robije. Neka sjedi tamo i neka se raspada u sopstvenom mraku, dok mu pred očima, u toj tišini koju više ne može prekinuti svojim glasom, prolaze likovi svih onih koje je poslao u smrt.
Zato, polako, (S)Ratako. Nigdje ti se ne žuri. Pravda je spora, ali te je stigla i drži te tačno tamo gdje zaslužuješ da dočekaš svoj kraj – u četiri zida, zaboravljen od svijeta, nemoćan i ušutkan.
E.S.
