Nevjerovatno je kako vam jedna poruka poslana u inbox u nevakat, u kasnim večernjim satima, može pokvariti raspoloženje, podići adrenalin i poremetiti san, a da toga u prvi mah niste ni svjesni. Kao neko ko već punih deset godina predaje predmet Društvene mreže, dođe mi da pokrenem inicijativu da se tim istim mrežama uvede radno vrijeme – recimo od 8 do 16 sati. Jer ovo što konzumenti, a naročito stranački botovi, bljuju u predizbornim kampanjama, ne može se mjeriti ni s jednim poznatim zmijskim otrovom.
Priča je jednostavna. Pišem kolumne, baš onako kako sam ih godinama pisao u Nezavisnim novinama i Dnevnom avazu. Potpisujem se svojim imenom i prezimenom, iznosim stavove, kritikujem, analiziram, predlažem.
Ko je „meta“ mojih tekstova? Može biti svako. Kroz moje kolumne prošao je i kolega dr. sc. Admir Čavalić, čovjek s kojim sam dijelio kancelariju na poslu. Napisao sam o njemu i o takozvanom progresivnom bloku tačno ono što mislim. Jedno od njih četvero se privatno javilo, razgovarali smo i stvari razjasnili ljudski.
A onda sinoć, u trenutku kada završavam dnevne obaveze i pripremam se za spavanje – neću da ističem šta tačno radim da ne bi bilo kako i to zloupotrebljavam – u taj prokleti inbox stiže pitanje:
„Bojiš li se Smaje Mandže?“ (Smaje Mandžića, zastupnika u Skupštini TK, op. a.). Pa ne pišeš ništa o njemu?
Nisam odgovorio privatno. Odgovaram javno.
Ne bojim se Smaje Mandže. Ne bojim se Smaje Mandžića.
Prvo, iz elementarnog razloga: ne bojim se niti jednog nosioca najvišeg ratnog priznanja Armije RBiH – Zlatnog ljiljana. Ti ljudi su moj ponos i moj uzor, a Smajo je jedan od njih, i to nosilac Ordena Zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem. Takvog čovjeka se ja da bojim? Pa ja sam takve ljude, njegove borce i sve borce Armije RBiH, čekao punih 30 mjeseci da me oslobode iz ropstva. Sanjao sam ih!
Ne želim poimenično uvlačiti svoje prijatelje iz ODB-a, RVI-ja, maloljetne borce… Svi oni odlično znaju koliko ih poštujem i da sam uvijek stajao uz njih. Nekada se složimo, nekada ne, ali od mene imaju vječni, duboki naklon jer ja danas ne bih pisao ove redove da njih nije bilo.
Da li se bojim Smaje Mandžića kao političara? Ne, naravno. Tokom njegovog mandata nismo imali političkih dodira. Napisao sam svojevremeno jedan tekst o njegovim počecima u PDA i prelasku u SDA, i nikakve drame nije bilo. A i zašto bi je bilo kad on niti je prvi niti posljednji koji je povukao takav potez na našoj sceni.
Naši direktni kontakti u proteklim godinama svode se na dva slučaja:
-
Prvi put: Nazvao me dok sam radio za Avaz, rekavši da mu je sin pretučen u nekom lokalu i raspitivao se može li to izaći u novinama. Dogovorili smo se da se čujemo u ponedjeljak, ali se tada nije javio i na tome je stalo.
-
Drugi put: Poslao sam mu SMS kada mi je ukraden automobil, s pitanjem za videonadzor u Pascima. Uredno je odgovorio i dao mi kontakt direktora škole pored koje put prolazi, da provjerim snimke. To je čitava naša komunikacija.
Pratio sam rad njegopvog SM tima i rezultate koje postiže. Imao sam, recimo, dilemu i stav da su lovačka udruženja dobila previše budžetskog novca. Međutim, kada sam se kod kompetentnih stručnjaka raspitao o strateškom značaju lovaca u mirnodopskim i vanrednim okolnostima, promijenio sam mišljenje i pozdravio takvu odluku.
Ispratio sam i druge njegove inicijative. Svidjelo se to nekome ili ne, nepobitna je činjenica: od svih zastupnika u ovom sazivu Skupštine TK – a vjerovatno i u nekoliko prethodnih – upravo je Mandžić donio najviše konkretnog novca u Tuzlu, grad u kojem živim. Zar je grijeh to javno pohvaliti? Ili treba prešutiti i pljuvati samo zato što pojedinci imaju predrasude zasnovane na čaršijskim tračevima i pričama rekla-kazala?
I za kraj, ne sviđa mi se ta formulacija „Bojiš li se“. Zvuči kao da strahujem ili se skrivam. Kao da se nekakvom bojom bojim po tijelu… Bolje bi pristajalo pitanje „Plašiš li se Smaje Mandže?“, mada bi odgovor ostao identičan: Ne.
Ne pišem ovo da bih se dodvoravao Smaji Mandžiću, niti imam – niti sam ikada tražio, niti ću tražiti – bilo kakav lični benefit od njegovog eventualnog novog mandata. Pišem ovo zbog pojave s početka teksta: društvene mreže su postale poligon bez filtera u kojem vam polusvijet pred ponoć pokušava unijeti nemir, samo zato što pojma nemaju ni o meni, ni o čovjeku za kojeg me propituju.
A šta tek doživljavaju kandidati na listama, skoro svih stranaka, o tome se može roman napisati. Šta doživljavaju/proživljavaju žene kandidatkinje? Samo ću reći Bože sačuvaj!
E.Sk
