Na današnji dan, 5. augusta 1995. godine, poginuo je brigadni general Izet Nanić, legendarni komandant 505. viteške bužimske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine. Stradao je u završnim borbenim djelovanjima, svega nekoliko sati prije spajanja jedinica Petog korpusa Armije RBiH i Hrvatske vojske, čime je okončana višegodišnja blokada Bihaćkog okruga.
Nanić je poginuo u 30. godini života na pravcu prema Dvoru na Uni, nakon što su njegove jedinice probile protivničke linije na Čorkovaći i nastavile napredovanje prema hrvatskoj granici. Njegova smrt dogodila se u trenutku kada je višegodišnja borba za opstanak slobodne teritorije sjeverozapadne Bosne ulazila u završnu fazu.
Rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Nakon završene Srednje vojne škole i Vojne akademije služio je kao aktivno vojno lice u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koju je napustio početkom 1992. godine kako bi se vratio u rodni kraj i uključio u organizovanje odbrane Bosne i Hercegovine.
Bio je jedan od osnivača 105. bužimske krajiške brigade, kasnije preimenovane u 505. vitešku motorizovanu brigadu Petog korpusa Armije RBiH. Pod njegovom komandom brigada je izrasla u jednu od najuspješnijih i najcjenjenijih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine, istakavši se u brojnim odbrambenim i oslobodilačkim operacijama.
Posebno mjesto u ratnom putu brigade zauzima operacija „Munja ‘93“, tokom koje su borci 505. brigade izvojevali jednu od najznačajnijih pobjeda na bihaćkom ratištu, uprkos znatno slabijem naoružanju i opremi.
Posljednja operacija i pogibija
U ljeto 1995. godine Peti korpus Armije RBiH učestvovao je u zajedničkim borbenim djelovanjima s Hrvatskom vojskom tokom operacije „Oluja“, čiji je cilj bio razbijanje višegodišnjeg okruženja Bihaćkog okruga i spajanje snaga dvije vojske.
Nakon početka operacije, 505. viteška brigada probila je protivničke linije na području Čorkovače i nastavila napredovanje prema Dvoru na Uni. Kao i mnogo puta ranije, Izet Nanić nalazio se uz svoje borce, neposredno prateći njihovo napredovanje na prvoj liniji.
U rejonu Vijenca, 5. augusta 1995. godine, grupa u kojoj se nalazio upala je u zasjedu. Tom prilikom Nanić je smrtno stradao, ne dočekavši spajanje jedinica Petog korpusa Armije RBiH i Hrvatske vojske niti konačnu deblokadu prostora koji je branio od prvih dana rata.
Već narednog dana, 6. augusta, jedinice Petog korpusa i Hrvatske vojske susrele su se na području Tržačkih Raštela i mosta preko Korane. Time je okončana višegodišnja izolacija Bihaćkog okruga i otvoren kopneni put prema Hrvatskoj.
Posljednje riječi komandanta
Noć prije pogibije Izet Nanić zapisao je u svom ratnom dnevniku misli koje danas predstavljaju jedno od najpotresnijih svjedočanstava iz posljednjih dana rata.
„Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja sa njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!“
U drugoj zabilješci napisao je i rečenicu koja će ostati trajno vezana uz njegovo ime:
„Pobjeda je blizu. Bit će naša, ako Bog da, Bosna i Hercegovina.“
Te riječi danas se smatraju simbolom njegove vjere u slobodu i budućnost države za koju se borio.
Komandant kojem su borci vjerovali
Saborci Izeta Nanića ne pamte ga samo po vojnom umijeću nego i po načinu na koji je predvodio ljude. Bio je komandant koji nije ostajao iza linija, već je dijelio opasnosti sa svojim borcima, poznavao ih po imenu i autoritet gradio ličnim primjerom.
Bio je strog kada su to zahtijevali disciplina i sigurnost jedinice, ali je istovremeno znao saslušati svakog vojnika i razgovarati s njim bez distance koju nosi komandna dužnost. Upravo zbog toga borci 505. viteške brigade nisu ga slijedili samo zbog naređenja, već i zbog dubokog međusobnog povjerenja.
Za svoje ratne zasluge odlikovan je priznanjem „Zlatni ljiljan“ 1994. godine. Posthumno je 1998. godine odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata i unaprijeđen u čin brigadnog generala.
Simbol Krajine i Bosne i Hercegovine
Izet Nanić ukopan je u rodnom Bužimu, uz brata Nevzeta, koji je također poginuo kao pripadnik odbrambenih snaga. Njihovo turbe i memorijalni kompleks svake godine okupljaju saborce, članove porodica poginulih boraca, predstavnike institucija i brojne građane koji odaju počast jednom od najistaknutijih komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Njegova pogibija nije zaustavila borce 505. viteške brigade. Nastavili su putem koji je zacrtao i učestvovali u završnim oslobodilačkim operacijama Armije RBiH u Bosanskoj krajini.
Tri decenije nakon njegove smrti, Izet Nanić ostaje simbol Krajine, hrabrosti i odbrane Bosne i Hercegovine – komandant koji nije dočekao slobodu kojoj se približavao, ali je svojim životom, djelom i žrtvom trajno upisan u historiju države.
