Zašto ovo pišem tek na kraju njegovog mandata? Zato što u svim ovim godinama sa njim nisam obavio niti jedan zvaničan intervju, nismo razmijenili nijedan telefonski poziv, niti poslali jedan jedini SMS. Pratio sam njegov rad svakodnevno, izbliza i profesionalno, baš kao što sam pratio i sve njegove prethodnike. No, zbog moje odluke da malo predahnem – u fazi koju sam nazvao apstinencija pred deaktivaciju – držao sam novinarsku distancu.
Riječ je o Irfanu Halilagiću, premijeru Tuzlanskog kantona koji je, poslije Enesa Mujića (2006–2010), prvi uspio izgurati cijeli mandat. Jeste, formalno je bio smijenjen ona tri dana u političkim previranjima, ali sve ostalo iznio je stabilno na svojim plećima. Prvi je od 2010. koji je mandat priveo kraju. Nije to pošlo za rukom ni Seadu Čauševiću, ni Bahriji Umihaniću, ni Begi Gutiću, pa ni Jakubu Suljkanoviću ili Kadriji Hodžiću.
Kao neko ko rad Vlade TK na terenu prati još od 2002. godine i vakta Senahida Šahovića, bez lažne skromnosti kažem da imam i staž i puno pravo da donesem svoj sud: Irfan Halilagić je najbolji premijer kojeg je Tuzlanski kanton ikada imao.
Nemam niti jedan razlog da mu podilazim, a ponajmanje sad kad odlazi s funkcije. Kako čovjek stari, sve mu manje u životu treba, a meni ne treba ništa. Ako će se dežurni kritičari uhvatiti famoznih medijskih poticaja koje smo dobijali kao i ostali – dobijali smo ih isključivo na osnovu rada, rezultata i javnog bodovanja. Prepoznavali su naš novinarski rad i prethodni premijeri, pa davali manje ili više, ali to je za ovu priču potpuno nevažno.
Da se ne pravdam, vratimo se suštini. Halilagić je dočekan na nož, posprdno etiketiran kao „pripravnik iz JKP Rad“. Kao da Broz, ako ćemo uzeti staru historijsku analogiju, nije bio bravar. Mlad, bez tereta prošlosti, uhvatio se ukoštac sa nagomilanim problemima i počeo ih rješavati redom.
Opozicija će, naravno, uvijek naći ono što nije završeno. Ali u složenoj i tromoj državi kakva je Bosna i Hercegovina, gdje se javne nabavke, žalbe i tenderi vuku godinama, često je jedan mandat prekratak da se sve započeto i dovrši. A započeto je ogromno mnogo. Baš kao što je SDP nekada započeo zgradu Srednje muzičke škole u Tuzli, a otvorio je ministar iz SDA – tako to funkcioniše u sistemu. Neko drugi će sutra presijecati vrpce na Kampusu Univerziteta u Tuzli, ulaziti u renoviranu zgradu Vlade TK ili se voziti prvim kilometrima autoceste, iako su temelj i finansijsku konstrukciju postavili Halilagić, ova Vlada i skupštinska većina.
Naravno da je bilo i grešaka. Najveća mrlja i propust ovog mandata, po mom sudu, jeste trakavica oko nabavke linearnog akceleratora na UKC-u Tuzla. Kolika je čija odgovornost u tom lancu, neka utvrđuju pravosudni organi.
Ipak, Halilagić je tokom svih ovih godina zadržao profil rijetko pristojnog političara. Nije se razbacivao teškim riječima da ga ne bi sustigla ona „ubi me prejaka riječ“, nije iza sebe ostavljao afere i skandale, i radio je onako kako je najbolje znao i umio.
Javna je tajna da je najljuću opoziciju često imao unutar vlastitih redova. Ljudi iz stvarne, parlamentarne opozicije znali su mi u povjerenju reći: „Dugo nismo imali boljeg i korektnijeg premijera.“ Možda je upravo to razlog zašto je postavljen za nosioca liste za Parlament FBiH i zašto više neće voditi kanton – jer je unutarstranačka matematika presudila da je napravio previše za kanton, a premalo za stranačke klanove.
Znam da su ga lično pogađale nepravde, napadi anonimusa koji nemaju pojma o procedurama, a koji po društvenim mrežama bezočno vrijeđaju porodice i djecu. Ipak, izdržao je i taj pritisak. Rješavao je štrajkove, dogovarao se sa sindikatima, a budžet TK ostavio u suficitu, dovodeći novi nacrt do blizu jedne milijarde maraka.
Zbog svega toga, Irfan Halilagić odlazi kao najuspješniji premijer od osnivanja kantona. Može se o brojkama pisati naširoko, ali za mene je presudna samo jedna stvar: Vlada i čovjek koji ulažu u obrazovanje i škole, ulažu u budućnost ove domovine. Od mene i za mene – i više nego dovoljno.
E. Skokić
