Postoji jedan paradoks kojeg vjerovatno ni Milorad Dodik nije svjestan. Dok god pokušava osporiti Bosnu i Hercegovinu, njene simbole, njen jezik, njenu historiju i identitet, on zapravo radi najefikasniju promociju svega onoga protiv čega se navodno bori.
Imam osjećaj, a rijetko me vara, da su Milorad Dodik i njegova politička družina u posljednjih desetak godina uradili više na nacionalnom i državnom buđenju uspavanih Bošnjaka i Bosanaca nego mnoge političke, kulturne i akademske institucije zajedno.
Sjetimo se samo zastave sa ljiljanima.
Godinama su pojedinci, čak i među onima koji Bosnu smatraju svojom domovinom, pokušavali tu zastavu gurnuti u stranu. Govorilo se da je riječ o „ratnoj zastavi“, iako je to notorna neistina. Zastava sa ljiljanima bila je zvanična zastava Republike Bosne i Hercegovine, međunarodno priznate države, članice Ujedinjenih nacija. Bila je na snazi sve do 1997. godine, kada ju je odlukom zamijenio visoki predstavnik Carlos Westendorp.
Dakle, nije riječ o ratnoj zastavi. Riječ je o zastavi zemlje tisućljetne.
Još je zanimljivije što zastava Republike Bosne i Hercegovine nema ni formalne ni vizuelne veze sa zastavom Armije Republike Bosne i Hercegovine, osim zajedničkog historijskog simbola ljiljana. Razlikuju se po izgledu, elementima, natpisima i namjeni. To su činjenice.
Ali činjenice nikada nisu bile prepreka političkoj propagandi.
Godinama su mediji pod kontrolom režima u Banjoj Luci ponavljali jednu te istu tezu. Ljiljani su sporni. Ljiljani su ratni simbol. Ljiljani nekoga vrijeđaju.
I šta se dogodilo?
Dogodilo se upravo suprotno od onoga što su željeli.
Generacije rođene nakon Dejtonskog sporazuma, koje nemaju nikakvo lično iskustvo rata, počele su istraživati šta zapravo predstavljaju ljiljani. Mladi ljudi koji su odrasli uz današnju zastavu Bosne i Hercegovine počeli su otkrivati simbole svoje države iz vremena međunarodnog priznanja.
Nije ih na to natjerala škola.
Nisu ih na to natjerali političari iz Sarajeva.
Natjerao ih je Milorad Dodik.
Što je više negirao ljiljane, oni su postajali vidljiviji. Što ih je više pokušavao predstaviti kao nešto sporno, sve više ljudi ih je počelo nositi sa ponosom.
Dovoljno je bilo pogledati tribine na Svjetskom prvenstvu u Kanadi. Hiljade zastava sa ljiljanima vijorile su se među navijačima Bosne i Hercegovine. Ne zato što je neko naredio da budu tamo. Nego zato što simboli koje pokušavate zabraniti često postaju snažniji od onih koje promovišete.
Ista priča važi za bosanski jezik.
Svaki put kada Dodik ili njegovi politički saveznici negiraju njegovo postojanje, broj ljudi koji ga brane postaje veći. Svaki put kada pokušavaju osporiti bosanski identitet, proizvode novu generaciju ljudi koji taj identitet žele upoznati i afirmisati.
Negacija je postala najbolji marketing.
Međutim, u svemu tome moramo ostati precizni. Hirurški precizni, kako bi rekao tuzlanski književnik Sadik Ibrahimović.
Bosna nije politička moda.
Bosna nije proizvod jedne stranke.
Bosna nije rezultat jednog sporazuma.
Bosna nije nastala u Dejtonu, niti će nestati bilo čijom političkom odlukom.
Bosna je zemlja.
I zato ima ona: J… zemlju koja Bosne nema!
Državna uređenja se mijenjaju. Mijenjaju se republike, kraljevine, monarhije, savezi i zajednice. Mijenjaju se granice administracija i političkih sistema.
Zemlja ostaje.
Bosna je preživjela carevine, kraljevstva, okupacije, imperije, ratove i podjele. Preživjela je mnogo moćnije političke projekte od onih koji danas pokušavaju dokazati da je privremena ili nemoguća.
Zato bi Dodik i njegovi politički istomišljenici morali razumjeti jednu jednostavnu činjenicu.
Što više negiraju Bosnu, više ljudi će je braniti.
Što više osporavaju njene simbole, oni će biti prisutniji.
Što više pokušavaju potisnuti njenu historiju, ona će biti istraživana i afirmisana.
Jer ideje ne nestaju zabranama.
A Bosna nije samo ideja.
Bosna je zemlja.
I upravo zato traje.
Hiljadu godina iza sebe i, po svemu sudeći, mnogo više ispred sebe.
