Ako je na bosanskohercegovačkoj političkoj pijaci ikada postojao školski primjer političkog kameleona i profitera koji je od nacionalne nesreće i povratničke muke napravio unosan privatni biznis, onda je to neprikosnoveni „doktor za kopir-aparate“ – Sevlid Hurtić.
Čovjek koji je milione zgrtao na sumnjivim knjigama (plagijatima) i tenderima, multiplicirajući imovinu dok je običan narod preživljavao od danas do sutra, svoju je političku putanju gradio po najogavnijem receptu: uzmi sve što možeš, pa promijeni dres. Prvo je godinama crpio resurse Stranke demokratske akcije, a kada je iz te krave muzare iscijedio i posljednju kap koristi, bez imalo stida i obraza pretrčao je pravo pod skute Milorada Dodika.
Da farsa bude potpuna, osnovao je takozvane „BH Zelene“. U normalnom i civilizovanom svijetu Zeleni se bore za ekologiju, čiste rijeke i zdravu životnu sredinu. U Hurtićevoj privatnoj režiji, zelena boja služi isključivo za lov na fotelje. Prvo se utalio u Vladi Republike Srpske, a onda ga je lično Milorad Dodik, odnosno SNSD, nagradio i instalirao na poziciju ministra za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH. Zamislite taj moralni sunovrat: Dodikov pulen vodi resor ljudskih prava i povratnika!
Godinama se u javnosti pokušava prodati priča o Hurtiću kao „oficiru Armije Republike Bosne i Hercegovine“. No, po kuloarima i boračkim krugovima odavno se postavljaju vrlo neprijatna pitanja: gdje je zaista bio taj „veliki ratnik“? Je li komandovao na ratištu ili je, kako tvrde dobro upućeni izvori, zapravo bio vozač novina Ljiljan po sigurnim ljubljanskim ulicama? Valjalo bi da „oficir“ konačno predoči svoj ratni put, da vidimo gdje se to tačno kalio njegov patriotizam.
Zaboravlja se, izgleda, i njegova epizoda iz Skupštine Grada Doboja, gdje je kao odbornik mirne savjesti dizao ruku i glasao za imenovanja spornih ulica sa nacionalističkim predznacima, sve zarad mira u vladajućoj većini i očuvanja ličnih privilegija.
Iako se na sva zvona busa u prsa da je autentični povratnik, dok obilazi Grapsku, na bajram-namazu se redovno ukazuje u Turali-begovoj džamiji u Tuzli. A vrhunac licemjerja dogodio se u Gradačcu: na svečanom otvaranju obnovljene Husejnije džamije, u prve se redove gura čovjek koji je u narodu prepoznat kao Dodikov izvođač radova.
Ali, to je naša bošnjačka boljka. Bošnjaci očigledno pate od opasne, hronične amnezije. Da je kod Srba neko uradio ovakvu političku veleizdaju zarad bošnjačkih glasova, bio bi doživotno stigmatiziran, precrtan i izbačen iz javnog života. Kod Bošnjaka sve prolazi pod plaštom lažnog merhameta, truhlog sabura i kratkog pamćenja. Kroz historiju nas je ta zaboravnost koštala previše glava, ali lekciju nikako da naučimo. Danas je, recimo, bez trunke stida i srama presijecao vrpcu obnovljene Husejnije – džamije u Gradačcu. Zašto ga je organizator pustio, nije valjda da ne zna za sve ove stvari koje smo pobrojali.
Posebno je mučna i sramotna činjenica kako Hurtić vodi svoj ministarski resor. Pohodi kamere, slika se i tobože obilazi i zove povratnike čija su prava ugrožena. Sve osim jednog! Kada je napadnut Nedim Salaharević u Vlasenici, čovjek čija je porodica pobijena u stravičnim zločinima, ministar Hurtić nije našao za shodno niti da okrene broj telefona, a kamoli da dođe u Vlasenicu.
Zašto? Zato što je Nedim Salaharević personifikacija borbe protiv zla u Vlasenici, a Hurtićev politički i koalicioni partner je Miroslav Kraljević Mićo – čovjek optužen pred Sudom BiH za najgnusnije ratne zločine nad Bošnjacima tog istog kraja! Kako će Sevlid protiv Miće? Kako će Dodikov ministar stati u zaštitu žrtve, kada s optuženicima za ratne zločine dijeli vlast i politički plijen?
Ako je tvoj „patriotizam“ spao na to da okrećeš glavu od preživjelih žrtava zarad dobrih odnosa sa ratnim gospodarima i fotelje u Sarajevu – ej vala ti, Hurtiću! Pokazao si i dokazao ko si, mada to onima koji misle svojom glavom odavno nije nikakva tajna.
V.B. / Komentar
