Ima li ijedna tačka na kojoj se ludilo, moralno posrnulo i bezbožno društvo u onom dijelu Bosne i Hercegovine koji se naziva Republikom Srpskom, može zaustaviti i reći: “Dosta je, ovo je previše čak i za nas”? Očigledno nema. Svako novo dno koje dotaknu samo je odskočna daska za još gnusniji ples nad grobovima i masovnim grobnicama nevino ubijenih podrinjskih Bošnjaka.
Najnovija epizoda ovog necivilizacijskog iživljavanja odigrala se nedavno na području Zvornika. Povod? Izlazak na slobodu Brane Džinića.
Za one s kraćim pamćenjem, to je nekadašnji pripadnik Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, pravosnažno osuđen na dugogodišnju robiju od 20 godina zatvora. Sudski je dokazano i pečatom pravde utvrđeno da je ovaj čovjek aktivno učestvovao u brutalnim likvidacijama zarobljenih Srebreničana u hangaru Zemljoradničke zadruge u Kravici. Dok su stotine prestrašenih ljudi pokušavale preživjeti pakao zatvorenog prostora, Džinić je, prema presudi, lično bacao ručne bombe među zarobljenike, dok su njegove kolege iz odreda rafali pržili sve što se micalo. U hangaru smrti u Kravici ubijeno je više od 1.300 ljudi.
I umjesto da se takav čovjek, nakon odslužene kazne, sakrije u mišju rupu od sramote i stida pred Bogom i ljudima, dočekan je uz organizovani dernek, pjesmu, hektolitre alkohola i crkveno-policijsku svitu.
Snimci s ovog sramnog slavlja, koji su zgrozili javnost, ogolili su jezivu istinu: Džinić je dočekan kao narodni heroj. U kafanskom zanosu pjevale su se pjesme koje veličaju ratne jedinice i lokacije natopljene bošnjačkom krvlju. Iz petnih žila urlalo se i o Pelemišima – mjestu kod Vlasenice koje je u istoriji ostalo upisano isključivo kao lokacija zloglasne masovne grobnice iz koje su ekshumirana tijela ubijenih Bošnjaka. Zamislite taj sklop uma koji od masovne grobnice pravi kafanski refren za podizanje atmosfere!
No, posebnu i najopasniju težinu ovom piru daje struktura gostiju. Rame uz rame s osuđenim ubicom stajali su i pjevali aktivni pripadnici MUP-a Republike Srpske. Ljudi koji danas nose uniforme i koji bi, makar formalno, trebali da štite zakon i sve građane, lumpovali su sa čovjekom koji je bacao bombe na vezane zarobljenike. Društvo su im pravili penzionisani kadrovi iz ratnog perioda, ali i dobro poznata lica poput Milana Jolovića Legende, ratnog komandanta jedinice “Drinski vukovi”, te arhimandrita Luke Babića, igumana manastira Karno kod Srebrenice. Kada se spoje policijski pendrek, crkvena mantija i ratna ikonografija da proslave ubicu, to više nije kafanski eksces – to je službena poruka sistema.
Za zločine u Kravici ukupno je osuđeno devet pripadnika ove jedinice iz Šekovića i Skelana. Ali tri decenije kasnije, u entitetu RS nema društvene katarze, nema distance prema zlu, niti truna empatije za žrtve. Tamo se glorifikacija krvnika sistemski uzgaja.
Ovaj zvornički dernek je poruka preživjelim povratnicima u Podrinje. Poruka koja im jasno govori šta o njima misle komšije, šta misli crkva, a šta lokalna policija koja bi ih trebala čuvati. Dok god se povratak ubica iz hangara smrti slavi kao istorijski trijumf, Podrinje će ostati taoc bolesne ideologije koja se hrani grobnicama. A mi? Mi moramo pamtiti svako ovo lice sa snimka. Jer ko danas sa osmijehom grli bombaša iz Kravice i pjeva o masovnim grobnicama, sutra je spreman ponoviti isto. Istorija nas je naučila da se fašizam ne ignoriše – on se dokumentuje i oštro žigoše!
https://www.facebook.com/share/v/1CHMLvPR9D/
