Navršava se trideset i jedna godina od genocida nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja, monstruoznog čina koji su u ljeto 1995. godine hladnokrvno izvršili pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske. Tri decenije su prošle, a rane i dalje krvare istom žestinom, dok se historija, po ko zna koji put, koprca u raljama političkih potkusurivanja i jeftinih deklarativnih osuda.
U tim najmračnijim danima jula 1995. godine, Tuzla je bila svjetionik i jedina nada za enklavu okruženu srpskim snagama. Iz pravca Tuzle, kroz neprohodne šume i preko minskih polja, gladni, izmučeni i proganjani ljudi Srebrenice čekali su oslobodioce. Čekali su ruku spasa koja nikada nije stigla. Ispostavit će se, na sramotu historije i vojnih analitika, da zahvaljujući neshvatljivoj pasivnosti i odlukama komande Drugog korpusa Armije RBiH, nikakva ozbiljna reakcija nije uslijedila u danima kada se pred očima cijelog svijeta i domaće javnosti provodio genocid. Ta tišina i danas odjekuje kao teška opomena.
Upravo zbog toga, Tuzla danas ima historijsku, moralnu i civilizacijsku obavezu. Tuzla hitno treba „Muzej genocida nad Bošnjacima Srebrenice“. To nije pitanje politike, već dug prema mlađim generacijama koje stasavaju u vremenu opasnog historijskog revizionizma, ali i prijeka potreba zbog sve većeg broja stranih turista i istraživača koji stižu u naš grad. Stranci ne dolaze ovdje samo zbog slanih jezera; oni dolaze tražeći odgovore o sudbini ove zemlje. Relevantna istraživanja i ankete pokazuju jasnu mapu kretanja inostranih posjetilaca: njihova želja je posjetiti Sarajevo, zatim Tuzlu, pa Potočare.
Zato Tuzla i Tuzlanski kanton moraju institucionalno uobličiti i organizovati autentičnu memorijalnu rutu Tuzla – Nezuk – Potočari. Da li će ta ruta zaživjeti kroz organizovane vožnje kvadovima (quadovima), pješačke pohode ili na neki drugi organizovan način, sasvim je sporedno tehničko pitanje.
Suština je da se onima koji žele proći i osjetiti tu trasu smrti omogući autentično iskustvo. Nakon 31 godine, to je nužnost. Vrijeme neumoljivo prolazi, živih svjedoka i majki koje pamte krikove svoje djece sve je manje, a golu istinu moramo grčevito čuvati pred brutalnim nasiljem negatora koji vrebaju sa obje strane Drine.
Sve one izlizane međunarodne floskule i parole tipa „poslije Srebrenice – nikad više“ odavno su se raspršile kao balon od sapunice. Svijet je ponovo šutio, hladnokrvno okrećući glavu od ubijanja djece u Palestini, kao što je šutio na masakr djevojčica u školama u Iranu. Licemjerje globalne politike nam jasno poručuje: niko nas neće braniti niti pamtiti umjesto nas samih. Zbog toga je naša, i isključivo naša obaveza da kroz institucionalnu, spomeničku i memorijalnu kulturu njegujemo istinu. Ništa manje i ništa više od toga – samo čistu, nepobitnu istinu.
Istinu da je 8.372 muškarca i dječaka brutalno likvidirano na ledinama Podrinja samo zato što su imali muslimanska imena. Ti ljudi nisu nužno morali biti vjernici, niti praktični muslimani. Kombinacija slova u imenu i prezimenu koja je sugerisala da je neko Bošnjak, bila je sasvim dovoljna za metak u potiljak. I ništa više.
Tako je bilo diljem Bosne i Hercegovine. Dželati nisu gledali boju kože, visinu, težinu, obrazovanje ili socijalni položaj žrtve. Gledalo se ime, a iza njega je slijedio metak – bilo da se pucalo iz ozloglašenog crvenog kombija, sa snajperskog gnijezda ili iz automatske puške, potpuno je svejedno. Identitet ispisan na ličnoj karti bio je jedina presuda za progon, za silovanje, za masovnu grobnicu.
Zato je zaborav ravan saučesništvu u zločinu.
Živjeti dalje se mora, to niko ne osporava, ali se ne smije živjeti zatvorenih očiju. Možda je najbolje rješenje za našu kolektivnu svijest sažeto u onoj staroj, povijesnoj maksimi čiji je autor bivši jugoslovenski predsjednik Josip Broz Tito: „Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat“.
Samo tako, s perom u ruci i istinom kao štitom, možemo opstati na vjetrometini historije.
