Ako u cijeloj, a pogotovo novijoj istoriji BiH, postoji čovjek koji je simbol poštenja, moralne čvrstine, časti i pameti, onda je to Bogić Bogićević. Čovjek koji kao svjetionik stoji iznad mračnog, uzburkanog mora ovog olovnog vremena, čovjek u kojem je biće i duh Bosne, onakve kakvu srećemo još samo u snovima.
Piše: Jusuf Trbić
Čim se pomene njegovo ime, u sjećanju prvo iskrsne jedan događaj koji je naprosto nevjerovatan kad su u pitanju političari s prostora bivše Jugoslavije. Sjednica Predsjedništva SFRJ 12. marta 1991. godine u vojnom objektu “Karaš” u Beogradu, vrhunac krize, na stolu je diktat nove nacionalističke vrhuške Srbije, na čelu sa tada moćnim Slobodanom Miloševićem. General Kadijević iznosi prijedlog da se uvede vanredno stanje u zemlji i JNA preuzme vlast. Sve je spremno da se silom krene na ostale jugoslovenske republike, da se tamo pohapse nosioci vlasti i vojska izađe na granice željene Velike Srbije. Bio je to, praktično, prijedlog da se krene u rat. Članovi Predsjedništva iz Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine bili su za, ostalo je da presudi glas predstavnika BiH. Bogić Bogićević je rekao ne, odlučno ne, i nisu ga slomili nečuveni pritisci, prijetnje i optužbe za izdaju srpstva. Ostao je dosljedan sebi. “ Ja jesam Srbin”, rekao je tada, ali ne po profesiji”. A na optužbe da je izdajnik odgovorio je ovako: “Može vas bilo ko proglasiti izdajnikom, ali je u životu najteže izdati sebe.”
Naravno, nakon neviđene harange morao je napustiti Beograd. Tada nije želio da prihvati ni jednu ponudu za diplomatsku ili političku karijeru, već se vratio u Sarajevo, da proživi opsadu i stradanja zajedno sa svojim sugrađanima, i nije pokleknuo ni kad nije imao šta da jede, ni kad su mu progonili majku u Ugljeviku i vodili je da vidi grob u koiji će sahraniti njenog sina, “izdajnika”. Ni kad su ga, u namještenoj proceduri za izbor gradonačelnika Sarajeva, uprkos plebiscitarnoj podršci građana, izdali njegovi partijski drugovi iz SDP-a. Ostao je uspravan, kakav je bio cijelog svog života.
Bogić Bogićević je rođen 1953. godine u siromašnoj porodici u Ugljeviku. Otac je radio na nadnicu, majka obrađivala ono malo zemlje koju su imali. Kad je otac Cvijetin umro mlad, u 51. godini, majka Tomka je radila teško da bi školovala sinove Bogića i Peru. Bogić je bio odličan đak, pa student u Tuzli i kasnije Sarajevu, sa prosjekom 9,25, izuzetno aktivan u društvenom radu, a posebno u udarničkom radu – nakon radne akcije na pruzi Beograd-Bar imenovan je za najmlađeg komandanta omladinske radne akcije “Sutjeska”, pa zatim i u radnim akcijama “Pruga Šamac-Sarajevo” i memorijalni kompleks “Bitka na Sutjesci”. Bio je na odgovornim dužnostima u Savezu socijalističke omladine BiH, a zatim je postao predsjednik omladine Jugoslavije. Na prvim demokratskim izborima izabran je, ubjedljivom većinom, za člana Predsjedništva SFRJ, pa je na tom mjestu zamijenio Raifa Dizdarevića.Autorske knjige
Skroman, nenametljiv, pošten i častan, rano je napustio svijet politike, jer više nije mogao sebe da nađe u tom svijetu. A ljudi oko njega, pogotovo u SDP-u, čak i kad su izražavali najbolje mišljenje o njemu, nisu ga htjeli, jer je bio toliko bolji od svih njih, da bi to njima moglo ugroziti karijere. U njegovoj ličnosti ogleda se sva beznačajnost, nemoral i promašenost naših današnjih političara, pa nije čudno što su ga čak i njegovi partijski drugovi izložili nečuvenoj blamaži kod izbora gradonačelnika Sarajeva, uprkos podršci građana.
Njegov dugogodišnji saborac Adnan Kreso rekao je o njemu: “Sve što se taložilo u burnom životu Bosne i Hercegovine, najupečatljivije se i najsnažnije ogleda u osobi Bogića Bogićevića. Obrazovan i kulturan, bez zavisti i sujete, bez pohlepe i samohvalisanja, prije svega, skroman i mudar čovjek, čovjek – stećak! Da, baš stećak. I stećak ne bi izdržao, raspao bi se, da je bio pod pritiskom kakvim je bio Bogić.”
“Bogić Bogićević jeste putokaz kako sačuvati sebe sama, svoju dušu, ljude koje znaš ili ne znaš, jer su ljudi i treba ih čuvati i od sebe i od drugih, od tuđe moći i njihove bespomoći, bez obzira kojem narodu, vjeri ili naciji pripadali”, zapisao je Milan Račić. A popularni glumac Enis Bešlagić kaže: “ Ljudska gromada u svakom smislu…Generacije koje tek dolaze učit će o Bogiću Bogićeviću, ako im mi prenesemo pravu istinu o ovom čovjeku iz naroda. Dobri duh Bosne i Hercegovine kojeg nismo baš ni zaslužili u ovom životu. Nismo znali dovoljno cijeniti njegov doprinos ovom sebičnom društvu.”Историја
Svaki Bosanac i Hercegovac, svaki domoljub ove zemlje, svaki častan i pošten čovjek treba da se pokloni ovoj moralnoj i ljudskoj veličini, kakva je bio i ostao Bogić Bogičević, koji nam je svima pokazao kako se i u najtežim vremenima može biti i ostati čovjek. Siguran sam to shvata i zna svaki normalan čovjek pod ovim našim nebom. Za one ostale – nije važno.
