Ono što posljednjih dana gledamo po društvenim mrežama, posebno u vrijeme predizborne kampanje, odavno je prestalo biti političko nadmetanje. Sve češće svjedočimo brutalnim uvredama usmjerenim prema ženama koje su odlučile biti kandidatkinje.
Udara se na njihov moral, porodicu, izgled, karakter i dostojanstvo. Pokušavaju se diskreditovati kao žene, jer očigledno nema dovoljno političkih argumenata kojima bi se osporio njihov rad.
To nije politička kritika. To je primitivizam.
Možete kritikovati nečiji rad, odluke i političke stavove. Možete se ne slagati s kandidatkinjom i glasati za nekog drugog. Ali niko nema pravo da ženu ponižava, vrijeđa i udara na njenu čast samo zato što je odlučila javno djelovati.
I onda se s pravom pitam:
Gdje su sada udruženja za zaštitu žena?
Gdje su komisije za ravnopravnost spolova na svim nivoima vlasti?
Gdje su institucije koje se toliko često pozivaju na zaštitu prava žena?
Gdje su svi oni koji se sjete žena kada treba govoriti o projektima, budžetima i institucionalnoj finansijskoj podršci?
Gdje ste sada kada se žene javno vrijeđaju, ponižavaju i pokušavaju moralno diskreditovati?
Ne možemo biti zaštitnici žena samo kada treba pisati projekte, tražiti budžetska sredstva, organizovati konferencije i fotografisati se za javnost.
Zaštita žena mora postojati onda kada je ženi najpotrebnija – kada je izložena javnom ponižavanju, mizoginiji, uvredama i pokušajima uništavanja njenog ugleda.
Posebno je degutantno kada se takve kampanje vode preko lažnih i anonimnih profila. Iza tastature je očigledno lako biti „hrabar“. Ali anonimnost ne daje pravo nikome da gazi tuđe dostojanstvo.
Žena koja se kandiduje nije ničija meta za iživljavanje.
Ona ima pravo na politički stav, ambiciju i javno djelovanje. Ima pravo da bude kandidatkinja, zastupnica, vijećnica, ministrica, načelnica ili bilo šta drugo što svojim radom i sposobnostima može ostvariti.
Ako vam se ne sviđa – pobijedite je argumentima.
Ako mislite da ne vrijedi – dokažite to rezultatima.
Ako se ne slažete s njom – ponudite bolju politiku.
Ali ne dirajte njen moral, porodicu i dostojanstvo.
Moral žene nije politički argument. Uvreda nije dokaz. Kleveta nije kampanja.
I još nešto – predizborna kampanja će proći.
Politički protivnici će možda već sutra sjediti za istim stolom, razgovarati, dogovarati se i praviti saveze. Tako politika često funkcioniše.
Ali riječi koje ste danas napisali o jednoj ženi ostaju.
Zato je vrijeme da se svi zapitamo kakvu političku kulturu stvaramo i kakvu poruku šaljemo ženama koje tek trebaju napraviti prvi korak u javnom životu.
Jer ako mlade žene gledaju šta se danas radi njihovim kolegicama samo zato što su se kandidovale, šta im poručujemo?
Da šute?
Da se ne kandiduju?
Da ne ulaze u javni život jer će im neko, kada ostane bez argumenata, prekopavati po privatnom životu i udarati na njihov obraz?
Ne.
Vrijeme je da se tome kaže – dosta.
A onima koji misle da će uvredama, lažima i udarima na moral žene ostvariti političku pobjedu, poručujem:
Ako nemate argumente, ne dirajte ženin obraz i dostojanstvo.
Jer kada vam ponestane argumenata pa počnete blatiti ženu, niste diskreditovali nju. Razotkrili ste sebe.
A institucije, udruženja i komisije koje postoje da štite ravnopravnost i dostojanstvo žena moraju pokazati da postoje ne samo kada treba govoriti o finansiranju, projektima i budžetima, nego i onda kada treba stati u zaštitu žene.
Žene nisu meta predizborne kampanje. Žene su ravnopravne učesnice političkog života. I vrijeme je da se tako prema njima i ponašamo.
