Ratna sudbina Haseta Tirića, legendarnog komandanta elitne jedinice Armije RBiH „Crni labudovi“, godinama je bila obavijena velom raznih priča, policijskih i obavještajnih konstrukcija, ali i arhivskih televizijskih snimaka iz aprila 1992. godine na kojima je potpisan kao „zapovjednik odbrane Bijeljine“.
U velikom, otvorenom razgovoru vođenom tokom 2025. godine, Tirić je prvi put bez dlake na jeziku ogolio istinu o bijeljinskim danima s početka agresije, demistifikovao priče o organizovanom otporu, te povukao direktnu historijsku liniju do jeseni 1995. godine i oslobađanja Sanskog Mosta – gdje su se „Crni labudovi“ ponovo sudarili s Arkanovim zloglasnim jedinicama i do nogu ih potukli.
„KAKAV ZAPOVJEDNIK ODBRANE: BILA JE TO ŠAKA LJUDI KOJA JE POKUŠALA DA PREŽIVI!“
Prisjećajući se ratnog snimka emitovanog na HTV-u u emisiji „Slikom na sliku“, gdje je označen kao komandant odbrane Bijeljine, Tirić otvoreno priznaje da je stvarnost na terenu bila miljama daleko od bilo kakve ozbiljne vojne formacije:
„Koliko sam puta samo prozvan i potpisan kao zapovjednik odbrane Bijeljine… Prava istina je da sam bio jedan od onih koji su se među prvima uključili u Patriotsku ligu. Ali to je bilo daleko od prave organizacije kakvu smo upoznali kasnije tokom rata. Zamislite, već od januara 1992. godine u Bijeljinu sasvim normalno dolaze ljudi iz Srbije, sa četničkim oznakama, smještaju se po domovima, vozaju automobilima… Pa šta bi uradio svaki svjestan čovjek koji vidi da mu je rat pred vratima, dok gori Hrvatska? Pokušao je to krug od svega nekoliko ljudi. Ako ima pet ljudi koji su tada bili vezani za mene – eto, neka smo i mi bili organizatori i ‘ekstremisti’, ali šta je sa stotinama pobijenih civila, žena i staraca koji nisu imali nikakve veze ni sa strankama ni sa oružjem?“
Tirić naglašava da su priče o navodnom „muslimanskom napadu“ samo jeftin alibi za unaprijed režirani masakr: „Krenulo je 31. marta, nakon one pijane kafanske pucnjave kod Mirka. A oni snimci gdje Arkanovac šuta mrtvog civila na ulici govore sve. Taj Arkanovac ima svoje ime i prezime, došao je iz Beograda, nije on iz neke bijeljinske mahale! Radilo se o klasičnoj agresiji spolja, uz pomoć domaćih . Uvijek kažem: da sam 31. marta 1992. imao ovo ratno iskustvo koje sam stekao kasnije, Bijeljina bi bila drugi Vukovar! Ne kažem da bismo je odbranili protiv tolike armije, ali zube bismo im polomili. Ovako, goloruki i neiskusni, nismo imali šanse.“
Podsjetio je Tirić i na historijski paradoks Bijeljine – grad u kojem je 1941. godine rahmetli hafiz Budimlija s viđenijim Bošnjacima spašavao srpsko stanovništvo od ustaškog noža, pola vijeka kasnije dočekao je da mu dojučerašnje komšije i uvozni dželati napune mrtvačnice sa stotinama zaklanih civila.
„DEZERTERI MI DRŽE LEKCIJE O HRABROSTI, A JA BIJELJINU PAMTIM PO BEHARU“
Na pitanje zašto nikada poslije rata nije otišao u rodni grad, komandant „Crnih labudova“ odgovara hladne glave i vojnički zrelo, prezirući lažni herojizam:
„Pamtim Bijeljinu po beharu. Kad god je sanjam, sanjam je u beharu i u mladosti, tamo su mi ostale najljepše godine. A zašto ne idem dole? Zato što to nije nikakva hrabrost, nego obično izazivanje sudbine! Pa meni dođu neki Bijeljinci, dezerteri koji su čitav rat proveli u Berlinu, i govore mi: ‘Nemoj se bojati, hajde sa mnom u Bijeljinu’. Zamislite – on koji je pobjegao drži lekciju o hrabrosti meni koji sam tri puta ranjavan i prošao pakao! Ne idem jer ne želim incidente. Sjediš na javnom mjestu, naići će čovjek, Srbin koji je izgubio sina u ratu. Neko će mu reći: ‘Eno komandanta Crnih labudova, došao da provocira’. Ja za njegovu bol nisam kriv, ali u njegovim očima jesam. Zašto bih dovodio sebe u situaciju da gutam poniženja ili pravim belaj?“
SANSKI MOST 1995: NAPLATA DUGOVA I PORAZ ARKANACA
Pravda i ratna sudbina, međutim, zatvorile su krug u jesen 1995. godine. Tri i po godine nakon što su Arkanovi paramilitarci sijali smrt po bijeljinskim sokacima nad nenaoružanim stanovništvom, putevi su im se ponovo ukrstili – ali ovaj put na megdanu, u ravnopravnoj borbi prsa u prsa.
„Vojničko iskustvo je presudno. Tri i po godine nakon Bijeljine, susreli smo se ponovo u operacijama oslobađanja Sanskog Mosta i Bosanske krajine. General Atif Dudaković, naš Peti korpus, druge manevarske jedinice i moji ‘Crni labudovi’ direktno na liniji. S druge strane bili su opet oni isti – Arkan i njegova garda. Ali tada smo bili prekaljena vojska! Epilog se dobro zna: Arkanovci su u tom sudaru vojnički razbijeni i poraženi, a Sanski Most i cijela Krajina su oslobođeni. Tu se vidjelo ko je ko kad s druge strane ne stoje vezani civili i žene, nego borci spremni da idu do kraja!“
Razgovor sa Hasetom Tirićem skinuo je prašinu s mnogih tabua s početka rata. Njegovo svjedočenje ne ostavlja prostor za mitomaniju: Bijeljina je u aprilu 1992. bila žrtva brutalne, planirane agresije na zatečeni narod, ali je bosanski otpor iz tog pepela izrastao u silu koja je 1995. godine tim istim zločincima pokazala kako prolaze na bojnom polju.
E.Sk
