Od dječaka koji je pravio elektronske uređaje i razmišljao o mašinstvu i elektrotehnici do kardiohirurga koji svakodnevno operiše srce i krvne sudove. Između bolnice i porodičnog doma, dr Stojan Rajković vrijeme pronalazi za gitaru, elektroniku, dobar film i ono što mu je, kako kaže, najveća životna sreća – porodicu.
Postoje ljudi kojima je životni put unaprijed zacrtan. A postoje i oni koji do svog poziva dođu gotovo slučajno, skretanjem koje u jednom trenutku napravi razliku za cijeli život.
Dr Stojan Rajković pripada ovoj drugoj grupi.
Danas je specijalista opšte hirurgije i subspecijalista kardiohirurgije u Medical Institute Bayer Tuzla. Njegov profesionalni dan vezan je za operacione sale, pacijente, krvne sudove i srce. Kao operater uradio je više stotina kardiohirurških i vaskularnih zahvata, dok je asistirao na više od 1.500 operacija. Iza njega su i hiljade Color Doppler pregleda arterija i vena vrata, gornjih i donjih ekstremiteta te abdominalne aorte.
Ali medicina, zanimljivo, nije bila njegov prvi izbor.
Medicina je došla gotovo slučajno
Rođen je u Bijeljini 9. marta 1985. godine. Kao gimnazijalac bio je mnogo bliži fizici, matematici, elektronici i tehničkim naukama nego medicini.
„Uvijek sam htio upisati ili mašinstvo ili elektrotehniku“, prisjeća se Rajković.
Još kao dječak nešto je pravio, kreirao, eksperimentisao sa strujom i elektronikom. Bio je to svijet koji mu je bio prirodan. Svijet u kojem postoji problem, razmišlja se kako ga riješiti, napravi se određena konstrukcija, testira i – ako treba – ponovo radi.
Činilo se da će njegov profesionalni put biti potpuno drugačiji.
A onda se u četvrtom razredu gimnazije nešto promijenilo.
Medicina se pojavila kao mogućnost i, iako ni sam danas ne može precizno objasniti zašto, upravo je nju odabrao.
„Ne znam zašto sam upisao medicinu. Da nisam to, vjerovatno bih nešto od matematičkih ili fizičkih nauka, gdje ima više računanja i brojeva. To mi je bilo blisko.“
Možda je upravo tu, u toj naizgled neočekivanoj odluci, postojala neka logika koju će tek kasnije prepoznati. Jer kardiohirurgija, osim ogromnog medicinskog znanja, traži preciznost, koncentraciju, razumijevanje anatomije, tehnologije i brojnih parametara. A Rajković je odrastao upravo uz potrebu da stvari razumije, rastavi, sastavi i napravi da funkcionišu.
Medicinski fakultet u Tuzli završio je 2011. godine. Iste godine zaposlio se u Centru za srce, na Odjelu kardiovaskularne hirurgije.
Od tada je njegov profesionalni život uglavnom vezan za srce i krvne sudove.
Posao koji se ne može tek tako ostaviti na poslu
Kardiohirurgija nije posao koji se završava onog trenutka kada ljekar izađe iz bolnice.
Rajković kaže da rijetko ko ima priliku da svakodnevno uradi operaciju koja nekome doslovno može spasiti život.
„Koliko god se čovjek navikao da to radi, uđe ti u rutinu. Ali taj utisak ostane.“
Pacijenti, operacije i odluke koje se donose u operacionoj sali ostavljaju trag. I taj posao često putuje zajedno s njim kući.
Možda je zbog toga posebna okolnost što je i njegova supruga ljekar. Razgovori o poslu nisu nešto što moraju objašnjavati jedno drugom od početka.
Kod kuće se tako ponekad nastavlja razgovor započet u bolnici – kako je protekao dan, šta je urađeno, da li je nešto moglo drugačije, kakvi su bili slučajevi.
Ipak, postoji granica koju pokušavaju postaviti.
„Gledamo da stvari iz privatnog života ostavimo na pragu, a posao da ostavimo na pragu kad idemo kući. Uspijemo li u tome, to je pitanje. Svi smo ljudi.“
U toj rečenici možda je i najjednostavnije objašnjenje života ljekara: nema savršenog recepta. Kao što nema ni priručnika za roditeljstvo.
Djeca su projekat koji nikad nema pauzu
Kada govori o svom životu izvan bolnice, Rajković ne govori prvo o automobilima, putovanjima ili luksuzu.
Govori o porodici.
Za njega su djeca „projekat koji nikad nema pauzu“.
Nema godišnjeg odmora od roditeljstva. Nema radnog vremena. Pogotovo dok su djeca mala.
„Stalno si tu, stalno si na oprezu, stalno gledaš da nešto nauče.“
Roditelji često žele da svoju djecu zaštite od vlastitih grešaka. Da im skrate put, da ih upozore, da ih usmjere. Ali Rajković priznaje ono što mnogim roditeljima nije lako prihvatiti – svako se na kraju mora učiti i na vlastitim greškama.
I upravo u tome vidi jednu od najvećih životnih vrijednosti.
„Mislim da ne postoji veća sreća. To je, po mom mišljenju, ultimativni cilj svakog čovjeka – da bude roditelj.“
Posebno kada govori o svojim kćerkama, vidi se da je riječ o temi koja za njega ima potpuno drugačiju težinu od profesionalnih uspjeha.
„Meni je to baš jedna velika sreća u životu.“
Od gitare do Bluetooth zvučnika
A kada nije u bolnici i kada porodične obaveze dozvole, vraća se onome što ga je pratilo još od dječačkih dana.
Elektronici.
Rajković sam pravi Bluetooth zvučnike i audio-pojačala. Od nule.
Napravi računsku šemu, naruči komponente, sačeka da stignu, zalemi ih, testira i onda sluša rezultat.
To nije samo hobi. To je proces koji ga, čini se, podsjeća na onaj dječiji osjećaj kada nešto što je bilo samo ideja postane stvarni predmet koji funkcioniše.
„To čovjek nekako ubije vrijeme“, kaže skromno.
Ali iza te rečenice krije se mnogo više. U svijetu koji je često prebrz, on uživa u procesu. U tome da nešto napravi vlastitim rukama.
Sličan odnos ima i prema muzici. Odrastao je uz rock'n'roll i zabavnu muziku, kasnije je pokušavao slušati i narodnu muziku, ali se, kako kaže, nije previše pronašao u tome. Svira gitaru, iako danas za nju ima manje vremena.
Nekada je bilo više muzike.
Danas su na repertoaru često dječije pjesmice.
Preciznost je, izgleda, dio karaktera
Jedna od zanimljivijih epizoda iz njegovog života vezana je za streličarstvo.
Jedno vrijeme intenzivno se bavio tim sportom. A onda je tokom jednog putovanja učestvovao u takmičenju u kojem je, nakon prethodnog vježbanja i promašaja, kada je došao trenutak takmičenja – pogodio praktično sve.
Šest hitaca. Sve u metu.
I osvojio zlato.
Možda je upravo u toj priči skriven jedan detalj koji povezuje njegovu ličnost sa profesijom kojom se bavi.
Preciznost.
Iako se danas streličarstvom više ne bavi, posebno otkako su došla djeca, ostala je uspomena na period u kojem je koncentracija, mirna ruka i precizno ciljanje bilo nešto što ga je privlačilo.
Prije toga trenirao je karate, od šeste do sedamnaeste godine. Treninzi su bili intenzivni – u takmičarskim periodima i pet ili šest puta sedmično.
Kasnije je probao košarku, ali grupni sportovi nisu postali njegova velika ljubav.
Više ga privlače sportovi u kojima postoji brzina, tehnika, koncentracija i adrenalin.
Formula 1 je među njima posebno mjesto.
Adrenalin iz kartinga i porodična tradicija
Automobilski sport nije mu stran.
Njegov otac vozio je motocikle u nacionalnoj klasi, učestvovao na brdskim trkama i reliju. I ta ljubav prema automobilizmu prenijela se na narednu generaciju.
U srednjoj školi Rajković se takmičio u kartingu.
Bio je to, kaže, lijep period, pun adrenalina.
Danas su okolnosti drugačije. Djeca su promijenila prioritete, a prostor za takve aktivnosti je sve manji.
Ali Formula 1 je ostala.
Kao i želja da, kada se ukaže prilika, pobjegne od svakodnevice.
Najobičnije stvari koje pune baterije
Iako njegov posao podrazumijeva velike odgovornosti, odmor za Rajkovića ne mora biti ništa spektakularno.
Porodični ručak sa suprugom i djecom.
Kafa sa suprugom.
Dobar film.
A onda, kada treba potpuno „napuniti baterije“, putovanje, fizička aktivnost ili trening.
Možda upravo tu postoji njegov balans.
Na jednoj strani operaciona sala, odgovornost i život pacijenta. Na drugoj strani porodica, gitara, elektronika, automobilizam i mali projekti koje radi iz čistog zadovoljstva.
I između svega toga čovjek koji, uprkos profesionalnom iskustvu i svemu što je do sada postigao, nema potrebu mnogo govoriti o sebi.
Kada ga pitaju da li bi nešto mijenjao, odgovor je jednostavan:
„Ne želim mijenjati ništa. Tu sam gdje sam. Ako se može raditi, biće dobro i za pacijenta i za mene.“
Možda je to i najbolji opis njegove sadašnje životne pozicije.
Ne trči za velikim riječima. Ne pravi od svog posla mit. Svjestan je njegove težine, ali i njegove privilegije.
A kada jednog dana dođu godine u kojima će posla biti nešto manje, djeca odrastu i život promijeni ritam, možda će biti više vremena za gitaru, elektroniku, neko novo pojačalo ili zvučnik.
Do tada – operaciona sala, porodica i život između njih.
Jer dr Stojan Rajković je, iz drugog ugla, mnogo više od svoje titule.
On je čovjek koji je nekada mislio da će cijeli život provesti uz matematiku, fiziku, mašine i elektroniku.
Na kraju je završio uz – srce.
I čini se da je, ipak, pronašao pravi put.
