Nema te moralne provalije u koju domaći politički bezočnici nisu spremni zakoračiti, ali ono što je režirano u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, pod palicom ministra Sevlida Hurtića, prevazilazi svaku granicu zdravog razuma. To više nije samo administrativni javašluk, korupcija ili podjela budžetskog plijena podobnima — ovo je otvoreno, jezivo ruganje žrtvama genocida i etničkog čišćenja. Ova reakcija Derve Sejdića iz aprila 2026. godine otvorila je ozbiljna pitanja o transparentnosti raspodjele javnih sredstava, kontroli kriterija i odgovornosti institucija pri dodjeli pomoći namijenjene marginaliziranim zajednicama.
„U Vlasenici, koju jako dobro poznajem, porodice Stanković i Vasiljević nikada nisu bile romske. U Baricama, Drumu i Topliku do 1992. živjele su porodice Omerović, Sejdić, Hrustić, Čizmić, Hamidović – njima je sve sravnjeno sa zemljom“, poručio je tada Sejdić.
Slučaj obuhvata nekoliko ključnih dimenzija:
Pitanje zloupotrebe sredstava i identiteta: Reakcija Romskog informativnog centra “Kali Sara” direktno je problematizirala praksu po kojoj se sredstva namijenjena stambenom zbrinjavanju i podršci Romima dodjeljuju osobama i porodicama koje lokalna zajednica i romski aktivisti ne prepoznaju kao pripadnike romske nacionalne manjine. Ukazano je na dugogodišnji problem manipulacije etničkim izjašnjavanjem radi ostvarivanja materijalne koristi na javnim pozivima.
Institucionalna odgovornost: Kritike upućene Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH i ministru Sevlidu Hurtiću fokusirale su se na izostanak terenske provjere i strožijih mehanizama verifikacije aplikanata, što otvara prostor za grube propuste i narušavanje povjerenja u rad državnih organa.
Ratni zločini i pravosudni kontekst: Povezivanje imena pojedinih korisnika sredstava sa ratnim dešavanjima na području Vlasenice i Bratunca, uključujući dokumentovana svjedočenja o zločinima odreda Radeta Garića i stradanju jedanaestogodišnjeg Adila Omerovića, izazvalo je snažnu osudu javnosti. Za porodice žrtava i preživjele, svaka sumnja da lica sa takvom ratnom prošlošću primaju pomoć institucija države predstavlja direktnu uvredu i retraumatizaciju. Adil Omerović je iz Glogove, imao je 11 godina, zvali su ga Mali Dražo i ubili. Na mnoge se sumnja, a sumnja se i na pripadnike odreda Radeta Garića, čiji je pripadnik, navodno, bio i Risto Vasiljević – Fongo.
Podsjećanja radi, istraživač Avdo Husejnović detaljno je dokumentovao sudbinu malog Adila kojeg su vojnici presuđenog ratnog zločinca Radeta Garića oteli, prekrstili u „Mali Dražo“ i vodali po linijama fronta. Tog krvavog ljeta 1992. godine na Klještanima, nakon što su nedužni Bošnjaci sami sebi iskopali grobnicu, Garićev brat Zoro naredio je djetetu da siđe u jamu i pretrese džepove strijeljanih. Kada je dječak predao nađene stvari, Zoro Garić je hladnokrvno ispalio hitac u njega – Adilovo tijelo palo je preko ubijenih komšija.
I šta danas radi država Bosna i Hercegovina? Umjesto da Vasiljevića hapse i procesuiraju nadležna tužilaštva, ministar Sevlid Hurtić i njegovi kabinetski činovnici časte ga budžetskim novcem! Čovjeku s krvavim rukama, koji se lažno predstavljao da bi oteo donacije namijenjene protjeranim i socijalno ugroženim Romima, Ministarstvo za ljudska prava dodjeljuje pomoć.
Ovo je direktna uvreda za svako ubijeno dijete Vlasenice i Podrinja. Hoće li ministar Hurtić konačno izaći pred javnost i objasniti po čijem je nalogu i kojim to „kriterijima“ novac građana BiH završio u džepovima krvnika koji se hvalio klanjem, dok porodice žrtava još uvijek po vrtačama traže kosti svojih najmilijih?
Istraživački tim BH Telegraf
