Čudno neko vrijeme traje, evo već više od tri decenije, vrijeme u kojem je sve izvrnuto na glavu: istina, moral, čast, poštenje, pa čak i obična ljudskost. Nikad nisam mogao razumjeti obične ljude koji uporno negiraju čak i očigledne činjenice ili jednostavno okreću glavu od njih. Za politiku je jasno – negiranje zločina i svega što se ne uklapa u sadašnju matricu vlasti uslov je preživljavanja. Ali, gdje su obilčni ljudi, oni koji su svojim očima gledali šta se radi, oni koji znaju, oni koji nemaju nikakve koristi od laganja, zašto oni uporno ćute i bježe od istine?
Piše: Jusuf Trbić
Pitam jednog, po svemu normalnog čovjeka: šta misli od zločinu nad članovima porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Kaže: „To je strašno.“ „Dobro“, pitam ga, „ da li bi to javno rekao?“ „Ne, nikako“, kaže on. „A da li bi tako postupio da su u pitanju srpska djeca?“ Na to pitanje nisam dobio odgovor, ali to i nije bilo potrebno. Nešto slično doživio sam i prije desetak godina, kad su naš „Preporod“ i Dječija ambasada pravili komemoraciju na dan ubistva članova pomenutih porodica. Na moje veliko iznenađenje došle su ekipe RTRS-a i BN televizije. Došle, ali ni jedna ni druga TV stanica nisu objavile ni jednu sekundu izvještaja. Poslao sam im tada otvoreno pismo s pitanjem: da li bi tako postupili i da se radi o srpskoj djeci. Ako ne bi, napisao sam, to se zove fašizam, u ovom slučaju medijski fašizam. Naravno, oni se nisu ni počešali zbog toga.
Suđenje za slučaj koji sam pomenuo traje u Sudu BiH već dvije godine, ali, sem poneke, sasvim rijetke vijesti, o tome svi mediji u Bijeljini i entitetu RS, uključujući i mnogobrojne portale, ćute kao da ih se to ni malo ne tiče. A kad ni ubijena djeca od šest ili deset godina nikoga ne interesuju, jer su imala pogrešna krvna zrnca, to znači da je, što bi rekli stari ljudi, stigao džehenemski vakat i da ljudskosti više nema.Rat i sukobi
Potvrđuje to i uporno, sistematsko i masovno negiranje genocida u Srebrenici, koji je potvrđen u više presuda, u čijem je donošenju, kako su analitičari izračunali, učestvovalo 46 sudija iz 34 zemlje, na osnovu nevjerovatno obimne i precizne dokumentacije. Rečeno je tada da je ovo najdokumentovaniji i najpotpunije dokazani zločin ovog obima u istoriji pravosuđa. O tome se sve zna, od direktnih naredbi do registarskih tablica vozila koja su prevozila leševe. Ali, to ne sprečava ni malo negatore genocida, koji su dugo tvrdili da se genocid mora negirati da ne bi Srbija morala plaćati ogromnu odštetu, a kad je i takva mogućnost eliminisana, sad je to pitanje politike i političke podobnosti. Dobro, ali zašto onda izostaju pitanja koja bi svako morao postaviti: ako nije genocid, jeste veliki zločin (kako to govore srpski lideri). A ako je veliki zločin, ko je to naredio, ko je u tome učestvovao, ko je organizovao sve to, i najzad: ko je kriv? Takva pitanja još nismo čuli. Nikoga ko brani zločin ne interesuju ljudi koji su pobijeni, niti ko je to učinio. Pa, ako se tako ponašaju oni koji bi mogli snositi odgovornost (a među njima su neki na vlasti i danas, pogotovo u Srbiji), teško je shvatiti ovu masovnu zavjeru ćutanja i opštu neosjetljivost na tuđe patnje.
Čuli smo mnogo puta kako se ne smije priznati genocid u Srebrenici, jer Srbi nisu genocidni narod. Ali, ko je ikada izrekao takvu besmislicu? To niko ozbiljan nije rekao ni za Nijemce nakon Drugog svjetskog rata, a danas je svima jasno da krivična odgovornost može biti samo pojedinačna, a nikako se ne može odnositi na bilo koji narod. To spada u danas dominantnu kulturu laganja koja se ne obazire ni na kakvu istinu i ni na kakve činjenice i uči da je patriotizam mržnja prema svima drugima i drugačijima.
Bijeljina je primjer ćutanja o zločinima i upornog laganja koje se svodi na izmišljenu priču o navodnim borbama početkom aprila 1992. godine. Ko se protiv koga borio? Ko su napadači, šta je bilo s njima? Kako je moguće da se ni nakon više od tri decenije ne zna ni jedna činjenica o tome, ni jedno ime, ništa. Niko nije ubijen u tim borbama, gunuli su samo bespomoćni civili, što i glorifikatori zločina otvoreno kažu, niko nije zarobljen, niko ranjen, nikome se nije sudilo, niko nije fotografisan ni snimljen, navodni napadači su odletjeli kao ptice, i nema ih. A mnogo puta sam pitao: ako su nekakvi „branitelji“ Bijeljine „oslobodili“ grad u prvih 4-5 dana aprila, zašto su nastavili da ga „oslobađaju“ (i još i Janju uz to) sve do kraja 1995. godine? Ko je pobio i protjerao mirne građane, žene i djecu, ko je ljude vodio u logor i na prisilni rad, ko je srušio džamije? Ima li ikakvog odgovora na ta pitanja ili ćemo i dalje slušati laži i zaglušujuću tišinu?Stanovnici Istočne Europe
Veliki Poljak Adam Mihnjik je napisao da je najveći stupanj patriotizma kad je čovjek u stanju da se zastidi u ime svog naroda i svoje domovine. Hoćemo li svi mi zajedno, na ovom nesretnom komadu Balkana, ikad dospjeti do tih moralnih visina? Ili makar do običnog, malog ljudskog sažaljenja zbog stradanja onih najnevinijih?
