Još uvijek se sjećam tog ljeta 1990. godine i Svjetskog prvenstva u Italiji. Imao sam 13 godina i mislio sam da je fudbal najveća stvar na svijetu. Možda i jeste bio. Jugoslavija je igrala najljepši fudbal koji sam ikada gledao. Piksi je bio mađioničar, Prosinečki umjetnik, Sušić gospodin, a mi djeca smo vjerovali da se život mjeri između dvije utakmice.
I onda Argentina. Četvrtfinale. Penali. Piksi, Brnović i Hadžibegić. Promašaji koji su boljeli kao da su dio porodice otišli negdje daleko i više se nikada neće vratiti. Tog dana sam prvi put shvatio da fudbal može slomiti čovjeka.
Ali, znaš šta je čudno?
Od svih prvenstava, a odgledao sam jedanest, baš to najviše pamtim. Najviše volim. Bilo je romantično, nestvarno, puno neke nevine ljepote koja se više nikada nije vratila. Posebno ona utakmica protiv Španije kada je Piksi pola Furije poslao po ćevape i bureke. Tada smo vjerovali da smo veliki. Da možemo protiv svakoga.
Trideset šest godina poslije nema više Jugoslavije. Nema ni onog svijeta. Nema ni mnogo ljudi koje smo tada imali.
Ali ima Bosne i Hercegovine.
Ima naših Zmajeva.
Drugi put na velikom prvenstvu. Prvi put u nokaut fazi. Do tamo su došli preko baraža, izbacili Vels i Italiju, stigli među najbolje dok kod kuće ostaju Danska, Poljska, Rumunija, pa čak i države sa milijardama stanovnika poput Kine i Indije. A nas jedva tri miliona.
I ispali smo. Kao što su ispale Njemačka i Holandija.
Ali nismo ispali od bolje reprezentacije. Po meni, ispali smo od sretnije. Od domaćina Amerike koja je svoju silu pokazivala čak i prije utakmice, kada su iznad stadiona u San Franciscu proletjela četiri borbena aviona. Kao da se naši momci boje njihovih aviona. Kao da se Bosna ikada bojala ičijih aviona.
A ja sam ovih petnaestak dana bio ponosan. Preponosan.
Sin mi je kupio dres. Sedmica. Dedić na leđima. Donio ga je da i ja imam svoj, jer ga imaju on, kum i djed. Sekunde su me dijelile da zaplačem pred njim. Nisam to uradio zbog ponosa. Ponosa zbog osjećaja da smo, poslije svega što smo prošli, opet zajedno okupljeni oko nečega lijepog. I da smo sretni…
Moja djevojčica gledala je utakmice sa svojim drugaricama i drugovima. Hiljade djece u dresovima sa ljiljanima. To je ono zbog čega vrijedi živjeti. Ne trofeji. Ne statistike. Nego taj trenutak kada vidiš da neka nova generacija voli ovu zemlju iskreno, bez računice i bez mržnje.
Sinoć, vraćajući se kući poslije ispadanja, suze su same krenule.
Ne zbog rezultata.
Nego zbog svega što nosimo u sebi.
Jer mi, realno, poslije 1990. i nismo imali mnogo radosti. Došao je rat. Napali su nas sa svih strana. Borili smo se za goli život i nekako opstali. I evo nas danas — imamo novu djecu, nove ljiljane, novu reprezentaciju koja je igrala nokaut fazu Svjetskog prvenstva protiv Amerike.
Zato nemoj plakati.
Kao što Merlin kaže — na lice stavi smijeh. Za ovaj grad, za ovu državu, nije grijeh ni umrijeti.
I ne, ovo nije kraj.
Ovo je početak.
Naš novi početak.
I nadam se, nikada uspješniji.
