Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, očekivano i po ko zna koji put, ponovo nije donijelo odluku o proglašenju Dana žalosti 11. jula na teritoriji cijele države povodom godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja. Očekivano, predvidivo i politički potpuno ogoljeno. I, usudit ću se reći – i neka je.
Baš tako: neka nije izglasano. Ne treba nam njihovo žalovanje.
Jer, čemu bi ono služilo? Bilo bi to lažno, deklarativno, duboko licemjerno i neiskreno žalovanje koje se na polovini ove države ionako ne bi ni poštovalo, niti bi se u njega vjerovalo.
Zbog čega bi žrtve i preživjeli uopšte žudjeli za žalovanjem onih koji sistemski, svakodnevno negiraju i relativizuju taj isti genocid? Zbog čega nam treba formalna suza onih koji slave krvnike, onih koji bi, svjedočimo to kroz njihovu zapjenjenu retoriku, ponovili isti taj genocid kada bi im se ukazala i najmanja historijska prilika? Čemu predstava za javnost i strance, kada znamo šta je s druge strane stola?
Zato nam njihovo žalovanje ne treba. Neka ga zadrže za sebe.
Ono što nama istinski treba jeste naše sjećanje i naše kolektivno podsjećanje. Treba nam to sjećanje kao vjerski i civilizacijski ibadet, kao trajna obaveza prema nevinim žrtvama. Trebaju nam širom otvorene oči, trijezna svijest i historijski oprez – da nas ista zmija iz iste ideološke rupe ne bi ponovo ugrizla, po ko zna koji put u historiji. Treba nam hitno, bez odlaganja, institucionalno uvrštavanje lekcija o genocidu nad Bošnjacima Srebrenice u redovne obrazovne procese, kako bi naša djeca učila istinu u školama, a ne sa društvenih mreža. Treba nam mnogo više spomeničke i memorijalne kulture u svakom gradu, na svakom koraku.
Njihovo licemjerno žalovanje nikada neće iskreno zaživjeti jer politički i duhovni nasljednici onih koji su u julu 1995. godine predvodili genocid, te iste krvnike danas smatraju herojima. To su isti oni politički krugovi i njihovi sljedbenici koji na stadionima i ulicama skandiraju imena osuđenih ratnih zločinaca, koji im crtaju murale po fasadama i po njima nazivaju institucije.
Kakva je onda svrha da političari u Sarajevu, kroz nekakve administrativne ucjene i natezanja, donesu odluku da formalno žaluje neko ko u dubini svog srca slavi najteži zločin počinjen na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata?
To bi bilo čisto vrijeđanje žrtava.
Pravosnažne presude međunarodnih i domaćih sudova su rekle sve. Historijski pečat je stavljen, crno na bijelo. Sve druge političke polemike, moljakanja za glas više i iščekivanja administrativne milosti od onih koji istinu preziru, potpuno su besmislene. Mi tugujemo sami, dostojanstveno i sjećamo se s ponosom. Njihovo nam žalovanje ne treba, jer tamo gdje nema ljudskog pokajanja, svaka nametnuta crna zastava je samo obična farsa.
