Slobodan građanin, slobodno razmišljanje i privatno vlasništvo su u mom vrijednosnom sistemu aksiomi, to je nešto što se ne dokazuje kao ispravno i polazna je tačka u svim mojim promišljanjima o društvu. Zato si postavljam pitanje: Imamo li slobodu da budemo glupi?
Čemu ovo „filozofiranje? Da se ne bih svađao sa luđacima prisutnim na društvenim mrežama, krenuo sam da filozofiram. Da si olakšam. Jutros si nisam mogao da objasnim društveno-mrežne fenomene poput ministra jedog kantona koji ponosito, u pratnji vjerskog velikodostojnika, otvara privredno čudo koje se desilo na njegovom teritoriju, a koje se naziva autopraonica. Da, dobro ste pročitali, to je ono čudo u koje se ubaci marka i onda pršćeš po autu. Ili, gradonačelnika, koji umjesto da je na moru i uživa, obilaze gradilište, gdje je davno započeto da se kopa, a već deset dana zjapi prazno i ponosono pokazuje domete svoje vlasti. Inače, to je iskopan i zagrnut kanal dužine 30 metara. Ili, jednog drugog gradonačelnika koji ponosno otvara lift, prvi lift u njegovm gradu, ne općini, gradu!
E sad, da se vratim na slobodu. Kao i kod svake slobode, čovjek je slobodan činiti gluposti, sve dok ne ograničava tuđu slobodu. Dakle, slobodni smo da budemo glupi, da lajkamo ove gluposti, da dajemo podršku ili izražavamo divljenje, ali nismo slobodni da svojom glupošću na društvenim mrežama, u kafiću ili na glasačkom mjestu ukinemo slobodu našoj djeci da žive u društvu jednakih mogućnosti, gdje si uspješan koliko si vrijedan i sposoban, ili čak, da im ukinemo slobodu da žive i rade tamo gdje su rođeni, jer od toliko gluposti, teško da će normalna osoba ostati u ovoj zemlji. Glupani, imate slobodu biti glupi u porodici i u bliskom društvu, ali na radnom mjestu i u društvu NE. Hitno treba donijeti zakon o ograničavanju gluposti, ili čak zabrani. Ako već vlast zabranjuje rad, onda barem neka zabrani i glupost.
Damir Bećirović
