Svi smo još kao djeca čuli za priču „Carevo novo ruho“. Neko ju je čak i pročitao. Uglavnom, u priči imamo taštog, površnog i egocentričnog cara koji, umjesto da brine o državi, državnu riznicu troši na odjeću — nesiguran i u stalnom strahu da ne ispadne glup. Ako ste pomislili da govorim o našim političarima, niste pogodili. Naši političari, bez brige, ne žive u strahu i nisu nesigurni. Mi živimo u strahu, nesigurni smo, a pomalo i tašti.
Tek sada, na ovom mjestu u priči, pojavljuju se političari u likovima tkalaca: varalica koje koriste carevu taštinu, odnosno naš društveni konformizam, i prodaju mu — i nama — priču o izmišljenoj „čudesnoj tkanini“ koja je nevidljiva glupima i nesposobnima, a samo je prosvijećeni vide.
Ta naša „čudesna tkanina“ predstavljena je u obliku čudesnih kilometara autoputa, čudesnih mostova, dvorana, bazena, stadiona i bolnica, čudesnih plata i penzija, čudesnih radnih mjesta i čudesno malih zaduženja koje su oni u prošlim mandatima ostvarili za nas kroz svoje inicijative, pitanja, zakone, pregalački rad i ine aktivnosti. Sve to tobože postoji, a samo glup čovjek to ne primjećuje i ne vidi.
Priča kulminira kada dječak, naivan kako to već dijete može biti, uzvikne da je car gol.
E, sada da ja nas upitam: ima li dovoljno djeteta u nama da i mi povičemo da su političari u ovoj zemlji goli, a njihova priča ogoljena? Dokle da mi budemo nesigurni? Učinimo one koji su odgovorni nesigurnima. Samo trebamo reći istinu. Nije teško — ili ipak jeste?
