Dok jedni pokušavaju graditi društvo na istini, odgovornosti i sjećanju na žrtve, drugi i dalje veličaju osobe pravosnažno osuđene za ratne zločine. Veličanje ratnih zločinaca sociološki je fenomen, smatra profesor sociologije genocida Midhat Čaušević.
Govoreći o tome kako nastaju i opstaju takvi narativi, Čaušević je ukazao na teorijska stanovišta sociologa koji postavljaju pitanje može li se govoriti o društvima koja preuzimaju identitet kroz zločine počinjene u njihovo ime.
„Postoje sociolozi koji zagovaraju teoriju da postoje genocidni narodi, odnosno genocidna društva“, kazao je Čaušević, pojašnjavajući da se takva teorija temelji na situacijama u kojima pripadnici određenog naroda ne osuđuju zločine i zločince iz vlastitih redova, već ih veličaju.
Dodjele priznanja, odlikovanja i javno uzdizanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca na nivo nacionalnih ili narodnih heroja, prema njegovim riječima, otvaraju mnogo ozbiljnije pitanje od individualne odgovornosti.
„Onda postavite suštinsko pitanje: da li je u pitanju pojedinačni zločin, odnosno zločin koji se može pripisati pojedincu, ili je u pitanju zločin sa kojim se identificira jedno društvo, jedan narod, jedna čitava zajednica“, rekao je Čaušević.
Kao primjer drugačijeg odnosa prema prošlosti naveo je Njemačku, gdje je nakon Drugog svjetskog rata izvršen snažan društveni obračun s nacističkom ideologijom i njenim simbolima.
Čaušević ističe da je njemačko društvo, uprkos složenom procesu suočavanja s prošlošću, jasno postavilo granicu prema nacizmu i njegovom naslijeđu.
„Na jednoj strani imate njemačko društvo koje je jasno postavilo tu granicu, postavilo liniju i krenulo u budućnost dalje“, kazao je profesor.
Istovremeno, kada govori o Bosni i Hercegovini, Čaušević upozorava na činjenicu da se i danas veličaju pojedinci koji su pred međunarodnim i domaćim sudovima pravosnažno osuđeni za najteže ratne zločine.
Problem, kako navodi, nije samo u tome što pojedinci slave ratne zločince, već u izostanku šire društvene osude takvog ponašanja.
„Za razliku od Bosne i Hercegovine, gdje mi imamo da upravo oni koji su dokazani, presuđeni za ratne zločine, pa osuđeni na doživotne robije, gdje im je Međunarodni sud, gdje im je svijet presudio za to što su uradili, nemate osudu. Nemate osudu u narodu iz kojeg oni dolaze“, istakao je Čaušević.
Prema njegovom tumačenju, upravo zbog toga potrebno je otvoreno govoriti o društvenoj odgovornosti i procesima identifikacije sa ratnim zločincima i njihovim djelima.
Čaušević smatra da se kroz veličanje zločinaca, njihovo predstavljanje kao heroja i negiranje ili relativiziranje počinjenih zločina stvara opasan društveni obrazac.
„Njihovo djelovanje podrazumijeva taj proces identifikacije, čak samo identifikacije, a to nije ništa drugo nego jedna od pripremnih faza za počinjenje novog genocida“, upozorio je profesor sociologije genocida.
Zbog toga, dodaje, suočavanje s prošlošću nije samo pitanje odnosa prema žrtvama i historijske odgovornosti, već i pitanje budućnosti društva.
Veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, zaključuje Čaušević, ne može se posmatrati kao bezazlen čin ili tek dio političkog i nacionalnog folklora, jer takvi narativi mogu produbljivati podjele, urušavati društvenu koheziju i održavati obrasce koji su već jednom doveli do masovnih zločina.
