Odmor je, vrućina je, ne da se čovjeku izaći, a nema ni sporta na televiziji. Netflix sam, davno pekucao. Dosadu liječim društvenim mrežama. Skrolam uporno i ništa zanimljivo. Ipak nešto i ugledam, čini se da nas očekuje procvat svega u državi, milenijski projekti u najavi, plate, penzije, sve u plusu.
Naletih tako i na kolegu poznanika iz Prijedora koji edukuje i objašnjava svojim pratiocima, isključivo se obraćajući pripadnicima njegove nacije, da ne budu naivni, već da „Oluju“ od sada nazivaju pravim imenom, a ono glasi genocid. U nastavku objašnjava da pojam genocid ne podrazumijeva samo satrašan zločin, nego i namjeru da se teritorija očisti od pripadnika druge nacije, religije, rase i slično.
Ispod objave sam ostavio lajk kao opšti znak podrške, jer sam očekivao da nakon tog prosvjetljenja moj kolega uputi svoje pratioce i u to da ne negiraju genocid u Srebrenici i da kaže da se u njegovom Prijedoru desio genocid, jer se desio i strašan zločin i etničko čišćenje. Kolega je u našim susretima bio veoma korektan i zanimalo me kako je moguće da je zaboravio na tu činjenicu. U psihologiji se pojava različitih aršina u prosuđivanju naziva fundamentalna pogreška atribucije, gdje ponašanje drugih objašnjavano njegovim karakterom, a svoje ponašanje kao rezultat situacije.
Međutim iznenadio me svepametni google kada mi je odgovorio da je to moguće preslikati i na cijele nacije i ta se to zove ultimativna pogreška atribucije. Suština je u nedostatku kolektivnog samopoštovanja, a početak oporavka je u priznavanju neuspjeha iz prošlosti, prekidanju kulture okrivljavanja drugih i kreiranju zajedničkih narativa sa drugim narodima i pogledom u budućnost. Ako je suditi po sadašnjoj politici Srbije, a tu ne treba amnestirati ni druge države i narode, ovdje ni „hepek“ ne može pomoći.
Damir Bećirović
